Marin Jarnjak: Čovjek koji s ribama roni ispod površine Aquatike

Ponekad, ako imate sreće, u karlovačkoj Aquatici će vas dočekati jedna posebna slika. Osim šetnje uz tok krške rijeke, od izvora do ušća, i upoznavanje bogatstva podvodnog svijeta, u jednom od akvarija s ribama će zaplivati Marin Jarnjak, iskusni ronioc i zaljubljenik u akvarije koji je ispod površine mora i rijeka gotovo od rođenja, već punih 50 godina. Ali ronjenje u slatkovodnom akvariju? U Aquatici? To je nešto potpuno drugačije.

Prvi zaron u još nedovršenoj Aquatici

Ovaj odličan poznavatelj akvarija koji je i sam u svom stanu nekada davno krenuo od staklenke, a završio s akvarijem od 600 litara, dobro se sjeća prvog zarona u karlovačkom akvariju. Dogodio se više od godinu dana prije otvorenja. „Ronim cijeli život po rijekama. Ali roniti u akvariju, to je jedna posebna priča u kojoj je od početka bilo izazova. Ok, znao sam da tada još nemamo riba, ali problem je bila mutna voda pa smo prvo morali riješiti problem filtracije kako bismo dobili ovo što imamo danas. Sad je sve to puno ljepše, zaron u kontroliranim uvjetima, za mene ne jako ozbiljan.“, prisjeća se Marin govoreći pritom o dubini od oko tri metra koja za neiskusne itekako može biti zahtjevna. Zbog toga, nastavlja, u akvarij na početku nije ulazio s bocom. „Upravo to neki posjetitelji mogu vidjeti kada dođu i vide me samo s regulatorom u ustima. Zapravo nema boce na leđima kako ne bih slučajno udario staklo akvarija, o čemu stalno brinem. U našim rijekama nema akvarijskih uvjeta, ali ovdje bi se tako nešto lako moglo dogoditi i onda bi nastali problemi.“, kaže Marin. Ali vratimo se još malo u prošlost. Prije zarona, stakla, vode i riba u akvarij je trebalo unijeti prirodno stanište za ribe. „Ovdje gdje se danas pije kava u vrijeme gradnje bila je rupa, jer je ispod trga veliki akvarij. Kroz tu rupu smo dizalicom spuštali granje koje je bilo preveliko za bilo koji prolaz i tek onda se akvarij zatvarao.“, prisjeća se i dodaje da se danas svako veće drvo prvo reže vani pa ga tek kasnije spajaju pod vodom.

Kad jesetre jedu iz ruke, a somovi uređuju svoj prostor

U cijelom timu Aquatike ronioc, kojemu jesetre praktički jedu iz ruke, jedini je koji se i s najvećim ribama dužine do metar i pol i težine oko 30 kilograma druži na njima prirodan način, kao što to čini i u prirodi, rijekama, gdje je, kaže, plivao i s puno većim primjercima riba. „Ima ljudi koji se boje vode, neki se boje visine, meni je to sve normalno. Ništa strašno mi se ne može dogoditi, ja sam na to naviknut. Naša Kupa ima dosta velike ribe, govorimo o somovima preko 2,5 metra, a vjerujem da je bilo somova koje sam gledao i koji su imali i do 100 kilograma. To je stvarno ozbiljna riba.“, nastavlja pričati o susretima iz rijeka koji su mu, kako kaže, simpatični. U akvariju mu se znalo dogoditi da riba dođe i zabije se u njega dok čisti stakla. Da li ga prestraši? „Ma nema straha.“, mirno priča Marin i nastavlja kako je njegov zadatak samo da ribama bude čim bolje, zbog čega se i trudi što rjeđe ulaziti u akvarije. „U manjim akvarijima koristimo magnete za čišćenje. Ali za velike akvarije ne postoje tako veliki magneti pa moram ulaziti unutra zbog čišćenja stakla, popravljanja kamenja, hranjenja riba ili ako nešto potrgaju, jer ribe rastu i slažu svoj životni prostor. Tako som koji ima 3 kilograma ne može pomaknuti panj od 30 kilograma, ali kad ima 8 kilograma, on ga pomiče i uređuje si prostor kao što mi sebi uređujemo stan i radi sve da mu bude čim bolje.“, priča nam ronioc pun doživljaja iz dubina. Svaka životinja ima svoje posebnosti pa pitamo Marina što je naučio od riba? „Ribe su dobre zato što šute,“ kaže s osmijehom i nastavlja: „Ne mogu reći da sam naučio šutjeti, ali treba znati kad trebaš nešto reći, a kad ne trebaš. Kad samo treba biti smiren i uživati.“

Od Foginovog kupališta do velikog akvarija

Čovjek je to kojemu će djeca u obilasku Aquatike kroz akvarijsko staklo „dati pet“ i uživati u pogledu na njegov uron ispod površine i plivanje s ribama, kaže kako bi i sam vjerojatno bio jedanput tjedno u akvariju da je Aquatika postojala kada je on bio dijete. Naime, ovaj rođeni Karlovčanin oduvijek je u jednakoj mjeri vezan i uz rijeke i uz more, a ljubavlju prema ronjenju zarazio ga je otac. „Rođen sam u Karlovcu gdje smo svi mi napravili svoje ronilačke korake upravo ovdje, na Foginovom kupalištu, ali sam imao baku i djeda na Lošinju gdje sam odlazio tri-četiri puta godišnje.“, prisjeća se Marin i na pitanje je li prvo bila rijeka ili more odgovara: „Prvo je najvjerojatnije bila kada, tek onda more, a kako je otac ronio po rijekama, onda dolaze i rijeke.“ Pojašnjava ono što svi ronioci jako dobro znaju, a to je da se ronjenje u moru i u rijeci ne može uspoređivati. „U moru su dubine, zbog čega mi je more draže, a u rijekama brza i mutna voda. Imam dosta kolega, ozbiljnih ronioca koji su ronili na području cijele Dalmacije sve do sjevernog Jadrana i jednostavno se ne osjećaju ugodno kod nas na rijekama. Pa čak i podvodni ribolovci koji rone na dah, kada dođu ovdje, nije im toliko ugodno.“, priča Marin koji se na moru osjeća kao doma, u rijeci, upravo kada zapuše jugo koje zamuti more.

Aquatika kao priča koja otvara oči

Deset godina od otvorenja ove jedinstvene karlovačke priče Marin Jarnjak je zadovoljan kada vidi u što je Aquatika izrasla i kako hrabro ide naprijed, posebno u području znanosti. „Mislim da bismo ujedinjeni, baš ovako kako radi Aquatika, mogli postići neke rezultate ili bar ljudima, a posebno najmlađima, otvoriti oči, prezentirati im priču održivosti i važnosti zaštite prirode na neki drugi način kako bi osvijestili čime su okruženi.“, zaključuje Marin ponosan na širinu i doprinos koji ima priliku dati zajedno s kolegama s kojima radi na desnoj obali Korane i svakodnevno učiti o bogatstvu prirode koja nas okružuje i s kojom živimo, a prema kojoj se, i sam je svjestan, često ne odnosimo onako kako zaslužuje.