Spomenka Radujković svojim je primjerom pokazala kako se osobna bol može pretvoriti u dobrobit za druge ljude

Naša sugrađanka Spomenka Radujković ovogodišnja je dobitnica Nagrade Grada Karlovca za dugogodišnji humanitarni rad, doprinos podršci osobama s invaliditetom, bolesnim i nepokretnim osobama te njihovim obiteljima, kao i za trajnu posvećenost zaštiti prava i dostojanstva najranjivijih članova zajednice. Nagrada će joj kao i ostalim dobitnicima javnih priznanja Grada Karlovca biti uručena na Svečanoj sjednici Gradskog vijeća povodom Dana grada.

-Spomenka Radujković jedna je od onih osoba koje svoj doprinos zajednici ne grade velikim riječima, nego dugotrajnim radom, strpljenjem i konkretnom pomoći ljudima kojima je ona najpotrebnija. Njezin životni put snažno je obilježilo osobno iskustvo bolesti djeteta, koje je s 6,5 godina oboljelo od mišićne distrofije. Od tada se posvetila liječenju svoga djeteta, ali i pomaganju drugim bolesnim osobama i obiteljima koje se suočavaju sa sličnim životnim teškoćama. Svoje stručno znanje iz područja administracije, knjigovodstva i računovodstva stavila je u službu organizacija osoba s invaliditetom. No njezin doprinos nikada nije bio samo administrativan. Uz redovne poslove, Spomenka Radujković pomagala je osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima, upućivala ih u ostvarivanje prava, pružala im podršku i bila oslonac u trenucima kada se ljudi često osjećaju prepušteni sami sebi.

Posebno se ističe njezino djelovanje tijekom Domovinskog rata, kada je obilazila bolesne i nepokretne osobe, nosila im hranu i pomagala im da ostvare prava koja su im pripadala. U okolnostima nesigurnosti, straha i svakodnevnih teškoća, takva pomoć imala je ne samo praktičnu, nego i duboko ljudsku vrijednost. Ona je ljudima donosila osjećaj da nisu zaboravljeni.

Nakon smrti djeteta Spomenka Radujković nije se povukla iz života zajednice. Naprotiv, osobnu bol pretvorila je u još snažniji poticaj za humanitarni rad i djelovanje u civilnom sektoru. Upravo u tome leži posebna vrijednost njezina doprinosa: iz vlastite životne tragedije razvila je razumijevanje, strpljenje i spremnost da pomaže drugima, tiho i ustrajno, bez potrebe za javnim
isticanjem. Njezin rad važan je za Karlovac jer se odnosi na područje koje se često ne vidi dovoljno, a duboko određuje kvalitetu života građana: brigu za bolesne, nepokretne, osobe s invaliditetom, njihove obitelji i sve one kojima je potrebna podrška u ostvarivanju prava i svakodnevnom funkcioniranju.

Spomenka Radujković svojim je djelovanjem pridonijela humanijem, osjetljivijem i solidarnijem Karlovcu. Njezina uključenost u rad udruga, potpora osobama s invaliditetom, iskustvo u radu s bolesnima i obiteljima te sudjelovanje u zaštiti prava pacijenata svjedoče o dugogodišnjem angažmanu koji nadilazi pojedinačne aktivnosti. Riječ je o kontinuitetu rada, znanja i osobne predanosti koja traje desetljećima.

Spomenka Radujković svojim je primjerom pokazala kako se osobna bol može pretvoriti u dobrobit za druge ljude. Takav doprinos zajednici zaslužuje javno priznanje Grada Karlovca, ne samo kao zahvalu jednoj osobi, nego i kao poruku da Grad prepoznaje one koji godinama pomažu tiho, samozatajno i iz srca, istaknule su između ostalog članice Zajednice žena HDZ-a Karlovca i Karlovačke županije u obrazloženju prijedloga za dodjelu Nagrade, kojeg su gradski vijećnici jednoglasno prihvatili.

Spomenka je otkrila što za nju znači ova nagrada.
-Moram priznati da sam sretna i iznenađena, jer stvarno nas ima jako puno u zajednici koji radimo i doprinosimo. A ja se osobno nisam željela toliko eksponirati. Uvijek sam gledala čovjeka u potrebi, da pomognem, jer i samoj mi je trebala pomoć budući da sam imala dijete koje je bolovalo od mišićne distrofije. Svi roditelji s bolesnom djecom, pa ja bih rekla i sa jednim bolesnim članom u obitelji, znaju kroz što prolaze. A onda još ako naiđu na osobu koja ih svojim savjetom ili iz svog iskustva uputi na pravo mjesto, pravoj osobi, to jako puno znači.
Moram reći da mi je bilo najteže i najgore za vrijeme Domovinskog rata kada su padale granate, kad su svirale uzbune, suprug je nosio kolica, torbe, ja sam nosila dijete sa šestog kata... Ali opet kažem, nisam samo ja, još je takvih bilo u Karlovcu. Onda sam počela raditi u organizaciji osoba s invaliditetom kao djelatnik. Došli smo na ideju da skupljamo osobe s invaliditetom, da vidimo uopće koliko naš grad ima te populacije i onda sam se iznenadila kad sam jednu subotu organizirala druženje, koliko se ljudi odazvalo bez obzira na rat, bez obzira na granate… I onda smo shvatili da ima jako puno nas u potrebi, nas koji smo željni i druženja i upoznavanja. Jer kada se ljudi druže s onima sa sličnim problemima, tu dolazi do razmjene mišljenja. Kada ja kao majka djeteta koje boluje od mišićne distrofije razgovaram sa drugom pa mi kaže, bila je kod ovog docenta, bila je kod ovog liječnika, to je puno više od propisa i od zakona. Najkvalitetniji rad je druženje, najkvalitetniji rad je kada ljudi iznose svoje doživljaje i podijele svoju muku i svoju bol.

Otkrila je i kako se naučila živjeti s tom boli.
-Trebalo mi je puno vremena, puno tableta. Na groblje sam išla svaki dan ujutro, u podne, navečer i moram priznati da je to strašno. I onda sam odlučila, „pomaži drugima, drugi su i tebi“. I kroz taj rad ja sam u ratu nosila nepokretnima hranu da bih sada nakon 30 godina upoznala neke članove tih obitelji koji me se sjećaju. Okrenula sam se kreativnom radu i tu su mi isto puno pomogli i ljudi i zajednica. I vođenjem tih kreativnih radionica u Udruzi gluhih, u Savezu osoba s invaliditetom, u Društvu multiple skleroze, u Udruzi za Downov sindrom, shvatila sam da taj rad i to druženje s ljudima jako puno pomažu, zaključila je Spomenka.