Županica Martina Furdek-Hajdin o projektu #nijeOK koji je otvorio temu mentalnog zdravlja i nasilja na internetu među mladima

#nijeOK pokazao koliko je digitalno nasilje stvaran problem

VIŠE IZ RUBRIKE

    Projekt #nijeOK otvorio je jednu od najosjetljivijih tema današnjice - mentalno zdravlje mladih i nasilje na internetu. O rezultatima projekta, iznenađujućoj otvorenosti mladih, ali i o tome je li rješenje u zabranama ili edukaciji, razgovarali smo sa županicom Martinom Furdek-Hajdin.


    Je li projekt #nijeOK ispunio Vaša očekivanja?
    Je. Mi smo inicijalno projekt posvećen mentalnom zdravlju mladih prijavili na javni poziv Ministarstva demografije i useljeništva, ali nismo prošli. Međutim, čim smo krenuli razgovarati o tome s ravnateljima naših škola, s pedagozima i psiholozima, bilo nam je jasno da ovaj problem moramo izvući na površinu, da o tome moramo početi govoriti i nismo htjeli odustati zato što nismo ostvarili sredstva. Odlučili smo ga raditi sami, vlastitim snagama.
    Htjeli smo, više nego u drugim sličnim kampanjama, ući u škole, doći do svakog razreda i svakog učenika i potaknuti njih da nam kažu što se stvarno događa među njima on line. Jer, to je jedan zatvoreni svijet u kojega mi odrasli rijetko imamo pristup, ili možda nikada u potpunosti. A u tom svijetu mnoga djeca pate.
    Rekla sam – što će nam nove škole i dvorane, moderne učionice i kabineti, ako nam se djeca osjećaju sve lošije.

    Na završnoj konferenciji moglo se čuti da su učenici odlično reagirali, te da su bili veoma otvoreni u komunikaciji na radionicama, ali i anonimno u porukama koje su slali skenirajući QR kod. Jeste li to očekivali?
    Pa moram reći da nismo očekivali takvu otvorenost. Pri tom, moram zahvaliti svim ravnateljima i svim stručnim timovima naših škola – oni su ti koji su prepoznali projekt, bez njihove suradnje i pomoći ne bismo imali ovakve rezultate. Na svakom satu razrednika ova tema je otvorena, do svakog učenika je došla informacija da može skenirati QR kod s plakata u svojoj školi i anonimno podijeliti svoje iskustvo. Osim toga, učenici su na satovima likovnog i informatike izradili izvrsne radove i plakate kojima sami upozoravaju na problem. Na završnoj konferenciji nagradili smo autore najboljih radova, a bilo je doista mnogo vrlo kreativnih plakata, poruka, crteža. Djeca su i na ovaj način jasno poručila koliko nasilje na internetu negativno utječe na mnoge od njih.
    S druge strane, roditelji su također na radionicama bili aktivni i otvoreni. Imali smo niz upita o tome kada će se opet organizirati nešto slično. Roditelji su neizostavni dio rješenja, oni su ti koji prvi trebaju prepoznati da se s djetetom nešto događa, i jasno nam je da je i njima potrebna pomoć i podrška.
    Dakle, problem postoji, mi smo za početak, željeli da se o tome otvoreno (pro)govori. Nemamo iluziju o tome da ćemo pronaći formulu i izmisliti neko instant rješenje, nećemo. Jer to je naša stvarnost s kojom moramo živjeti. Upravo zato moramo se tome prilagoditi i pronaći načine kako da koristimo sve dobrobiti digitalne tehnologije, a da pritom zaštitimo one koji su najranjiviji, a to su djeca.

    Planira li Karlovačka županija nastavak projekta #nijeOK?
    Na završnoj konferenciji prezentirati smo ono što smo saznali tijekom trajanja projekta i kroz razgovore sa stručnjacima ponudili smo neka rješenja. Mislim da su panel rasprave bile veoma korisne, otvorili smo mnoge važne teme, a bili smo i veoma aktualni – uključili smo izravno iz Strasbourga zastupnicu u Europskom parlamentu Sunčanu Glavak, budući da je u parlamentu upravo u vrijeme trajanja konferencije bilo predstavljanje akcijskog plana protiv nasilja na internetu. Ovaj je projekt pobudio veliko zanimanje učenika i javnosti, smatram da smo odradili sjajan posao i nećemo stati. Digitalni alati ostaju dostupni a u suradnji sa školama ponudit ćemo nove aktivnosti kako bismo zajedno stvarali sigurnije digitalno okruženje za djecu.

    Na završnoj konferenciji dosta se govorilo o tome je li rješenje zabrana ili edukacija. Kakvo je vaše mišljenje?
    Načelno, nisam za zabrane, ali smatram da ćemo neka ograničenja ipak morati donijeti. Primjerice, svi smo se složili da profil na društvenim mrežama djetetu od 10 ili 12 godina ne može donijeti ništa dobroga. Mnogi oblici digitalnog nasilja danas se doživljavaju kao „normalni“ i važno je znati prepoznati nasilje i povući granicu. Mislim da moramo raditi na osnaživanju žrtava da prijave problem, kao i na edukaciji sviju, od stručnih službi, roditelja, nastavnika, djece – jer u digitalnom svijetu danas se tako brzo događaju promjene, a djeca ih tako s lakoćom prihvaćaju, da je to teško pratiti.
    Mislim da nismo svjesni kakve će nam još izazove donijeti umjetna inteligencija, ako je na vrijeme zakonski ne ograničimo i ne definiramo njezino korištenje. Smatram da moramo stalno i bez cenzure komunicirati s djecom i mladima. Mislim da upravo tako moramo krenuti. Vi recite, vi pokažite, vi nam ukažite , jer to je njihov svijet, oni nas u njega moraju pustiti. Mislim da nam treba manje skrolanja, više druženja; manje tipkanja, više pričanja.