Ivica Mikšić o Tehničkom muzeju inženjerstva Jugoturbine: Želimo pokazati tko smo i od čega smo nastali

Uspješno sudjelovanje na Noći muzeja otkrilo je velik interes javnosti za povijest karlovačkog inženjerstva, a vlasnik i vizionar projekta Ivica Mikšić najavljuje proširenje postava koji će, uz tehničku baštinu, slaviti i velike karlovačke umjetnike te poticati mlade na rad i stvaranje.

Gospodine Mikšiću, jedna jako lijepa priča, nešto u što ste vi uložili i puno truda, vremena, i novaca. Muzej službeno nije otvoren, ali ste ga ipak otvorili za javnost u ovoj Noći muzeja, kakva je bila posjeta i kakve su reakcije?

-Ja sam dobio poziv od gospođe Burić, iz Visit Karlovac da li bi se mi htjeli ove godine po prvi put pojaviti na Noći muzeja. Mi nismo još službeno muzej, naš elaborat stoji već cirka šest mjeseci u Ministarstvu kulture da nas odobre, a to će još potrajati, ali sam se ipak odlučio da prisustvujemo, da pokažemo ono što smo do sada napravili.

Nismo pokazali sve što imamo, jer druge su prostorije još u radu, u renoviranju i osposobljavanju za buduće zbirke koje ćemo imati ovdje, ali ono što smo imali smo pokazali građanima grada Karlovca da vide povijest inženjerstva Jugoturbine. Ali smo ga malo proširili jer smo u međuvremenu skupili dosta novih podataka o prvim počecima gdje je počela Jugoturbina.

Počela je uz Koranu i to smo sve pokazali ovdje, u prostorijama bivše tvornice vune, gdje smo njezinu povijest pokazali, a mnogi građani o tome ne znaju ili vrlo malo znaju. Ali smo uspjeli i u Državnom arhivu, knjižnici i na drugim mjestima doći do podataka maksimalno što su poznati danas i onda smo to sve ovdje prikazali.

Ovdje možda ima čak i više predmeta, malo je to i previše što je stalo u prostor, ali želja nam je bila da ipak pokažemo što smo napravili. Tako ide povijest od početka rada Jugoturbine na Vunskom polju pa do njezinog kraja i završetka. Može se sve vidjeti, pratiti kakav je bio njezin razvoj, dokle je šta napravila, šta je radila jer je bila to tvornica gdje tko je htio mogao je puno naučiti jer kakva su to bila vremena, tako da je to sve ovdje dostupno.

Posjeta je, iznenađujuće, bila vrlo velika, nismo očekivali toliko posjetitelja. Dobili smo primjedbu zašto nismo brojili posjetitelje, ali to je sad prvi put. Pa i mi smo sami još vidjeli neke nedostatke koje ćemo na sljedećoj Noći muzeja ispraviti, popraviti da bude još pristupačnije gledaocima i posjetiteljima tog našeg muzeja. Iznenađujuće bio velik posjet, bilo je stvarno bilo tako u momentima puno ljudi da se jedva i prolazilo ovdje kroz tu prostoriju.

Bilo je puno pitanja. Postavili smo tamo knjigu dojmova koja tu stoji, ali smo prikazali osim inženjerstva Jugoturbine, i isključivo se odnosili samo na Jugoturbinu jer ćemo mi u konačnici prikazati i druge povijesne predmete i fotografije iz povijesti grada Karlovca i tehnike koje su i prije Jugoturbine bile, ali za sad je bilo samo ovo namjenski, samo Jugoturbina i ništa drugo.

Možete li nam istaknuti neke od eksponata koji su se ljudima posebno svidjeli, koji su ih zaintrigirali?

-Pokazali smo neke proizvode Jugoturbine. To je bila koljenasta osovina jednog velikog diesel motora koja je bila sačuvana. Bili su proizvodi iz instituta Jugoturbine koji su raznim putevima u povijesti Jugoturbine nakon prestanka rada Jugoturbine došli u posjed General Electrica i Veleučilišta koji su nam donirali te uređaje za mjerenje i kontrolu materijala za koji je bio velik interes. Bio je pokazan interes i za knjigu povijesti Jugoturbine. Knjige su se mogle dobiti uz donaciju, mi ih još ne smijemo prodati, to će biti kasnije. Pa je bilo iz povijesti Jugoturbine i raznih instrumenata za prijenos zvuka, za slušanje govora, glazbe i za prenošenje zvuka i glazbe, to su instrumenti koji danas općenito više nisu u upotrebi i literatura koja se u ono doba pojavljivala u doba Jugoturbine. Jugoturbina je imala svoje mjesečne novine koje su izlazile, to je bilo interesantno, i posebno kopiranje nacrta i gledanje nacrta na mikročitaču sa mikrofilmova, tako da je bilo dosta interesa i na tom području. Osim toga, mi smo se počeli baviti i izdavačkom djelatnošću, to su bile izložene naše tri knjige koje smo do sada izdali i razglednice. Šesnaest razglednica koje mi ne možemo nigdje kupiti u Karlovcu, a prikazuju takve dijelove grada koji nigdje nisu prikazani. Iako su one dosta nestale iz upotrebe, u svijetu postoji poticaj da se obnovi njihovo korištenje pa sam maksimalno koliko sam mogao to potaknuo jer je to jedan kulturni izričaj grada gdje se vide pojedini interesantni dijelovi u svakom gradu. Tako da smo fotografirali dijelove grada kojih nemate na pošti. Pošta je jedina ustanova danas koja prodaje razglednice službeno, samo nekoliko snimaka avionskih. Ali mi smo slikali obnovljeno Kino Edison, slikali smo Zorin dom, slikali smo slap na Korani, slikali smo Muzej Domovinskog rata na Turnju, slikali smo poslovnu zonu Logorište, slikali smo Aquatiku, slap na Korani i još niz detalja, tako da smo ponudili gledaocima da mogu tu uzeti te razglednice. A čak je bio i poštanski sandučić tamo u koji se moglao su staviti napisana razglednica sa markom. Mi to obavezno sada odnesemo na poštu, tako da malo potaknemo, ima tu nekoliko poticajnih poruka Hrvatske pošte koja je stara dvadeset godina koju smo mi tu povećali da i mlade potaknemo na i tu ovaj aktivnost.

Kakva je po vama perspektiva ove same ideje i ovog mjesta jednog dana kada to zaživi onako kako bi trebalo? Kome će to sve donositi dobrobit? Vidimo, dobili ste već podršku i od Turističke zajednice.

-Jesmo, da. Muzeji svugdje u svijetu su sve popularniji i grade se. Oni imaju višestruku funkciju. Prvo, da prikazuju povijest određenog mjesta, industrije, grada. Drugo, oni imaju i edukativnu svrhu mladim ljudima, inženjerima, tehničarima, studentima, da vide kako su neki ljudi nešto radili.

Mnogima to može biti poticaj, podloga za stvaranje nečeg boljeg, drugačijeg, da dobiju ideju kako su ljudi prije razmišljali, da ih potakne na neke nove inovacije, što se često i događa.

Tako da, i turisti koji dolaze vole vidjeti povijest grada u koji dolaze, a to su muzeji. Tako da smo odlučili, to je bila moja želja i volja, da to i prikažemo.

Nama to ima funkciju i u marketinške svrhe. Kad nam dolaze kupci izvana, pogotovo da vide tradiciju Karlovca i moje firme, koja ima tradiciju već 49 godina. Mi nismo nastali jučer, nego je tu tradicija već 80 godina i više, tako da steknu više povjerenja u našu firmu i naše proizvode.

To je nama zapravo bio jedan od glavnih motiva da smo to išli prikazati. Jer mi je bilo čudno — dolaze nam kupci gore na Malu Švarču, tamo su mahom sve firme nestale, ili su u stečaju ili ne rade ništa, a tamo je strana firma General Electric. To nije naša povijest, to je povijest američke industrije, ne naše.

Tako da je ovo prilika da pokažemo svim potencijalnim posjetiteljima i kupcima tko smo i od čega smo nastali.

Koji vas još formalni uvjeti dijele od službenog otvorenja? Znamo da je duga priča iza ovoga do čega ste sada došli i da ste jako puno napravili, jako puno uložili i da ste naišli na dosta prepreka. Ima li pomaka u tom smislu?

-Pa ide, mi se ne predajemo. Nije lako, sreća je što imam dobre suradnike u firmi koji su prihvatili ovu ideju, kao što je tu gospodin Leo Rajko, koji nam je meni desna ruka, koji je sudjelovao u raznim aktivnostima obnove ove zgrade. Zgrada je bila jako zapuštena; da ju mi nismo kupili, ja vjerujem da je više ne bi ni bilo i pretpostavljamo da bi tu bio stambeni blok, što se događa, nažalost, u Hrvatskoj. Zadnji čas, moment je bio da smo je kupili, iz više razloga, ali sve su to naša sredstva koja smo sami uložili, podršku financijsku nemamo od nikoga. Trenutno bismo se trebali registrirati na trgovačkom sudu za muzejsku djelatnost. Mi smo se registrirali za izdavačku djelatnost, tako da knjige, brošure i letke možemo tiskati, a za muzejsku djelatnost se moramo ravnati prema Zakonu o muzejima.

Postoji važeći zakon. Mi smo u tom smislu napravili jedan veliki elaborat koji smo dostavili prije jedno šest mjeseci Ministarstvu kulture i medija u Zagrebu; čekamo da se oni izjasne o tom našem prijedlogu. Napisali smo naš budući program jer neće samo to biti izložba o Eko-turbini, nego i druge izložbe. Bit će jedna etno zbirka, bit će zbirka ostale karlovačke industrije, bit će zbirka, odnosno, stalni postav moje rodbine, bratića i sestrične, Miroslava Šuteja, autora hrvatske zastave i grba i novčanica kuna — jedan manji stalni postav — i književnice Irene Lukšić. To ćemo pokazati jer, nažalost, u Dugoj Resi gdje su oni živjeli, nema ništa još za njih postavljeno. Sva ostavština od Irene Lukšić je kod mene, ona će biti tu izložena, a isto tako za Miroslava Šuteja, to će biti jedan manji postav. On bi trebao imati znatno veći, pravi muzej za sebe. Plan je u Dugoj Resi, ali nisu se još pomakli s mjesta ništa. Ja ću to sad dogovoriti s rodbinom da se taj dio napravi ovdje.

Ima još jedan peti predmet kojega planiramo, ako ćemo to uspjeti. Naime, tu ima dosta opreme iz Domovinskog rata pa bi se napravio i muzej opreme, oružja, naoružanja iz Domovinskog rata, koji nam se nudi, ali tu moramo dobiti suglasnost od Ministarstva kulture. Koliko na to utječe i Karlovac i njegova politika muzeja, to ja ne znam, ali vidjet ćemo.

S ovime sada što imate o samoj Jugoturbini i ostalim što planirate, imat ćete ponudu za široku publiku, ne samo za ljubitelje industrije i inovacija.

-Koga god što zanima, može doći i to pogledati. Jer, to sam napomenuo, vezano uz trojicu braće Tišler i kćer i sestru, kako su oni stvarali knjige i slike. Onda, etno zbirka, to su alati i uređaji kojima se služilo stanovništvo u okolnim gradskim selima oko Karlovca. Znači, to su bili razni mlinovi pa vršalice, sita razna, što se koristilo za stvaranje i obradu poljoprivrednih proizvoda. To ćemo prikazati i tako. Bit će tu interesantnih stvari.

Sljedeća Noć muzeja će biti znatno proširena. Znači, još jedna prostorija u prizemlju i na katu jedna prostorija. Predviđamo da bismo tu imali jednu prostoriju gore za povremene izložbe nekih organizacija, institucija, udruga koje bi se tu mogle održavati i za razna predavanja, prezentacije. Tako da ćemo morati zaposliti kustosa službenog po zakonu, da se mogu vratiti novci što smo uložili, jer mi nikakvu pomoć nemamo od grada niti smo na nekom proračunu. Znači, mi moramo tako stvoriti organizaciju i prodavati proizvode neke sitne za turističku namjenu, da se pokriju troškovi održavanja tog objekta.

-Vi ste jedan iskusan poslovan čovjek s puno ideja koje ste već realizirali, tako da vjerujem da ćete uspjeti jer ste se od zadnjeg puta kad smo razgovarali do sada već dosta i pomaknuli.

-Jesmo, dosta smo napravili. Mi radimo koliko možemo. Znači, uz redovitu proizvodnju. Nama je proizvodnja redovita primarna, ali kad nađemo malo slobodnog vremena, ili popodne, ili subotom i nedjeljom, ja i moji suradnici tu radimo. Tako da to nije bilo službeno otvorenje, to je samo bila jedna pokazna zbirka onoga što smo do sada napravili. Da se i to pokaže, da ne stojimo u Karlovcu, jer se dosta dugo priča da radimo, a što radimo, evo, to smo sad pokazali.”

Pokazali ste kroz svoj radni vijek kontinuirano stvaranje. Što vas je najviše motiviralo, odnosno, inspiriralo, što vas pokreće?

-Čujte, ja sam tako rođen, imao sam doma majku koja je ostala bez muža, znači otac je stradao u ratu '45-te. Tamo su ga ubili partizani, najvjerojatnije koliko imam informacija. Ostala je sama, nas troje smo bili i da bi opstali, morali smo od malih nogu raditi.

Majka nas je učila i radu i čitanju knjiga. Tako da sam ja od tih malih nogu bio naučen uvijek na rad. Kod svog strica sam već kao desetogodišnjak radio u mlinu, na dva mlina i na vršalici. I tako sam nešto dobio od njega i za hranu, nešto manje novaca jer ni on nije baš novce dobivao, seljaci nisu imali novaca.

Moj stric je imao vršalicu i mlin. Dolje je stajao pokraj vršalice poreznik, svaka osoba koja je došla, on je kontrolirao koliko je tko dobio pšenice i na vagu je išlo. Od toga je jedan dio išao za porez, odmah se to odvajalo, određena količina pšenice ili žita, ne znam što je već bilo, a jedan dio je dobio mlinar, moj stric.

Stric je kasnije preko zime pravio brašno i prodavao brašno i od toga je živio. Tako da sam se ja uz njega već naučio raditi cijeli dan i razne sam poslove obavljao, nije mi to bilo teško, meni je to bilo zadovoljstvo raditi.

Puno sam naučio u Jugoturbini, bio sam i vani na praksi dva puta, u Njemačkoj i u Holandiji. Vidio sam da kako se stvara u jednoj slobodnoj privredi, kod nas je bila jedna dirigirana privreda, ali to meni nije smetalo. Ja sam Jugoturbinu isto smatrao kao svoju firmu, tamo sam radio i stvarao, tako da sam stekao radne navike.

Kad je to nestalo, rekao sam da ću se i dalje time baviti, iako su mi nudili da idem u politiku, ali nisam se htio s time baviti. Moj otac je stradao zbog politike, ali nisam ja rođen za to. Mene to nije zanimalo, malo me je više zanimalo stvaranje novih proizvoda, usluga, čak sam skoro otišao i u građevinu, ali nisam, tako da nisam požalio.

I evo, dan danas radim cijeli dan koliko mogu, dok sam zdrav, dok će me poslužiti zdravlje ja ću raditi i poticati moje ljude da rade. Tako da je jedan od tih elemenata bilo i kupovina ove zgrade pa da nešto pokažemo ljudima, da nam sve ne ode, da se sve ne sruši ili uništi i tako. Volim i danas raditi tamo. Imam nekoliko hobija i ta firma mi je hobi isto tako.

Meni da sam htio novce, išao bih u političare, kako danas vidim, ili u bankare, ili u trgovce drogom i tako dalje. Meni novaca ne treba. Ja novaca nemam, svi novci koje mi imamo su u strojevima i u opremi i u zgradama.

Što biste poručili mladima?

-I to je jedan primjer, taj muzej, da mladi vide da se može raditi i stvarati i napraviti nešto. Evo, tu vidite dvije poticajne poruke male koje smo napisali, neka si pročitaju malo. Mlade danas uglavnom nitko praktički ne usmjerava.

Ima jedan interesantan primjer, mi vam svake godine obilazimo u proljeće osmogodišnje škole u okolici Karlovca, da bi dio đaka usmjerili na metalsku struku jer nam ona treba. Oni ne znaju kamo bi se upisali, ne znaju, ali sastaju se, oni bi išli u kuhare, oni bi išli u konobare, oni bi u glumce išli i ne znam koje smjerove.

Tako da i mi pokazujemo filmove, prezentacije kako se stvara, zovemo ih da dođu k nama da vide strojeve, ljude što stvaraju, što rade pa i ovaj muzej isto može biti poticajan da vide što smo radili i što se može raditi ako hoćeš nešto napraviti. I ima prilike tu vidjeti, to nije tako veliko, ali dosta ima tih uređaja.

Vidite da ima interesa, pokazuje većina koji kod nas traže posao, dobivaju od nas upitnik jedan, da se predstave. Imamo niz pitanja, jedno od pitanja je da li čitaju knjige. Devedeset pet posto ne čitaju uopće knjige, od najnižih struka do diplomiranih inženjera i ekonomista, ne čitaju knjige, nažalost.

To je preuzeo mobitel i ovi portali razni, nije to to, tako da je to jedna poteškoća. Poticat ćemo ih i da knjige čitaju, ali evo na što smo danas došli, knjige se čitaju vrlo malo. Tako da je to jedan negativan učinak mobitela i ovih portala.

Ima i dobrih stvari, da se brzo prenose informacije, momentalno mi neku fotografiju pošaljemo u par sekundi kupcu na primjer u Švedsku ili u Englesku ili ne znam u Dubai. Prije je to išlo poštom mjesecima, neka informacija nacrta. Znači, to su vrlo pozitivne stvari, ali ima i negativnih. Recimo, ovaj nacrt vidite, to se radio nacrt, pa dok se kopija napravi, to je trajalo danima, a sada u sekundi nešto promijeni i isprinta za čas posla.