Mladi glumci iz Duge Rese osvajaju kazališne daske

Dramska skupina Srednje škole Duga Resa posljednjih je godina postala pravi kulturni fenomen, ne samo u svojoj školi, već i u cijelom karlovačkom kraju. Pod vodstvom profesora Vedrana Bišćana, koji je i sam bivši učenik ove škole, skupina mladih entuzijasta donosi na scenu klasike poput Krleže i Shakespearea, ali i suvremene domaće autore. Njihove predstave privlače publiku, pune dvorane i dokazuju da kazalište itekako živi među mladima. Razgovarali smo s profesorom Bišćanom te učenicima Sarom Bebić, Nikom Vukić i Lovrom Zorkom o počecima skupine, izazovima rada, hrabrosti da stanu pred publiku i o tome koliko ih je kazalište promijenilo.

•Pokorili ste kazališni svijet u Dugoj Resi i Karlovcu, čini mi se da će to biti i šire. Profesore, vi ste iz Duge Rese, pohađali ste tu školu, sada ste tu profesor, ali ste i zaslužni što ova dramska skupina radi punom parom i što zaista djeci dajete mogućnost da se izražavaju. Kako ste došli na ideju i zašto?
Vedran Bišćan: Na ideju smo došli sasvim slučajno. Trebalo nam je nešto dodatno uz nastavu i vidio sam da dosta učenika želi više, tako da smo to pokrenuli. 2021. smo odlučili osnovati dramsku skupinu, usred godine i krenuli od trećeg mjeseca, a prvi nastup bio je u petom mjesecu.U početku ih je trebalo nagovarati, jer većina ljudi je htjela, ali trebao nam je hrabrosti da izađemo na pozornicu pred cijelu školu, osnovne škole i građane. Tako smo uspjeli nagovoriti sedmero-osmero učenika i tad smo izveli Glembajeve i Krležu, što su ne vjerojatno teška djela, ali ispalo je dobro. Nastavili smo s tim godinama.

•Slobodno mogu reći da ste za start odabrali odličnu ekipu. Nakon Glembajevih odlučili ste se za Shakespearea, odradili Hamleta.
Vedran Bišćan: Da, to je dolazilo jedno na drugo. U trećoj godini smo radili Hamleta, pa smo probali postaviti predstavu na pozornicu, iznijeli smo predstavu od sat i pol i prilagodili tekst. Učenici su učili, renesansni monolozi nisu jednostavni, ali imaju fantastičnu sposobnost pamćenja i posvećeni su ulozi.

•Gledatelji su vas mogli vidjeti i na Starom gradu Dubovcu. Sara, ti si igrala Hamletovu majku?
Sara Bebić: Jesam. Bilo je zahtjevno. Otvorilo mi je novi pogled na odnos majke i sina. Najteža scena mi je bila kad smo imali svađu s Hamletom.

•Lovro, kako je bilo tebi u glavnoj ulozi u Brezi?
Lovro Zorko: Bilo je lijepo, lijepo je što sam dobio glavnu ulogu. Prije sam imao ulogu Laerta u Hamletu, što je bila velika odgovornost. To je bilo prvo iskustvo na kojem smo svi istovremeno odgovorni. Svi smo prešli barijeru sramežljivosti i sada smo opušteniji. Breza je bila izazovna tekst na narječju koji nam nije prirodan, pomicali smo naglaske i otvarali vokale. Na kraju smo postigli dobar rezultat.

•Bili ste u Zorin domu s tom predstavom. Kako ste se osjećali tamo? Kada dođete na scenu, vidite li uopće publiku?
Lovro Zorko: Da. Publika te zapravo gleda, ali ti je ne vidiš, gledaš kroz njih. Početak, ulazak na scenu, je najgori, ali kad prođe taj dio, jednostavno si u glumi. Više nisi ti, nego glumac, totalno se prebaciš u ulogu.
Nika Vukić: Svaki put kad se izvodi predstava i kad su svjetla ugašena, ja izađem na pozornicu i vidim samo crnilo. Kao da pričam sa zidom, što je dobar način da se fokusiraš. U jednoj sceni, gdje stojim jako blizu publike, prvi put vidim gledatelje i mogu ih promatrati, što je bilo malo neugodno. Ali kroz ostale scene, zapravo ne vidim nikoga, sve je crno, osim prvih godina kad sam čula samo svoje prijatelje. Ima ljudi koji dolaze ako izvodimo jednu predstavu četiri puta, uvijek dolaze ta četiri puta, sjede u prvom redu, uvijek se ponude kao pomoć. Svaka čast svima.

•Koliko vam znači afirmacija i bavljenje glumom — razmišljate li možda o profesionalnom putu ili je to još uvijek hobi?
Sara Bebić: Za mene je to bilo novo iskustvo. Kad sam upisala školu, nisam ni znala za kazalište, ali kad sam vidjela plakate, rekla sam probat ću, ne mogu ništa izgubiti. I nisam očekivala da ću dobiti ulogu Gertrude. Kad sam dobila poruku, bila sam presretna i odmah sam zvala mamu. Za mene je to bio izlazak iz comfort zone i isprobavanje nečeg novog. Biti u ulozi koju nisi ti sam, teško je, ali je značilo promjenu osobnosti postala sam otvorenija, manje povučena i manje se bojim svega.
Lovro Zorko: Ja sam se uključio kasnije, u drugoj predstavi, i odmah sam krenuo sa svim obavezama. Prijatelji su zainteresirani da vide mene kao glumca, ali nisu svi zainteresirani za glumu. Ipak, nakon predstava dosta ljudi želi upisati našu školu, kako bi mogli sudjelovati u dramskoj skupini.
Vedran Bišćan: Dobar znak je što učenici pitaju svake godine: „Hoćemo li sudjelovati?“ Ja ih neću zaustavljati.Sada će se igrati Breza. To je zahtjevno djelo. Ljudi možda nisu svjesni svih stvari koje se događaju u školi, ali logistika je teška. Nemamo svoj stalni prostor za probe, kostime i svjetla, priprema je ograničena.

•Koji komad slijedi?
Vedran Bišćan: Dugo smo razmišljali i odlučili smo se za knjigu Karlovčke autorice Bojane Meandžija, „Trči! Ne čekaj me“. To je priča o Domovinskom ratu iz perspektive tinejdžerice. Veselimo se i užasavamo se jer je to intimna i osjetljiva tema.

•Što publika može očekivati?
Vedran Bišćan: Premijera je obično u svibnju. Ima još vremena, ali brzo prolazi. Ispiti i pripreme su izazov, ali sve uspijevamo. Nadam se da će publika prepoznati trud mladih ljudi. Oni su inteligentni, imaju snage i budućnost je svijetla.