"Što se tiče idućih pet šest godina tu smo sigurni da ćemo imati novih reprezentativaca i dobrih rezultata"

Karate klub "Karlovac 1969" već je godinama vrlo uspješan i u vrhu je karlovačkog sporta. U klubu se radi vrlo ozbiljno i kvalitetno. Ove godine ostvareni su odlični rezultati, mladi natjecatelji gotovo svakog vikenda osvajaju medalje na turnirima i od ove generacije natjecatelja može se puno očekivati u budućnosti. Lucija Šegavić nastupila je na Svjetskom kupu u Meksiku i u kategoriji juniorki do 66 kg osvojila odlično peto mjesto. Vrlo malo je falilo da kući dođe i s medaljom, ali ovaj put sreća nije htjela tako. U ukupno pet borbi koliko je imala, Lucija je osvojila respektabilnih 30 poena. Pošto je ovo bio turnir iz serije Svjetskog kupa, osvojeni su vrijedni bodovi za kvalifikacije za Europsko prvenstvo koje će biti održano početkom 2026. godine. Karate klub "Karlovac 1969" nedavno je vrlo uspješno organizirao u Sportskoj dvorani na Rakovcu Međunarodni karate turnir "Karlovac Open". Ove godine bio je to jubilarni 20. po redu, a na turniru su nastupila 444 natjecatelja iz 48 klubova iz Hrvatske i Slovenije. Članovi Karate kluba "Karlovac 1969" ukupno su osvojili 18 medalja i u ukupnom poretku klubova izborili drugo mjesto. Trener Ivan Puklavec rekao nam je u razgovoru nešto više o rezultatima ostvarenim u ovoj godini, o radu kluba, natjecanjima do kraja godine te planovima za budućnost.

Jesi li zadovoljan s učinjenim u ovoj godini?

-Pa da, ova godina bila je najnapetija od svih do sada, praktički nismo ni odmarali, do sada smo znali ostaviti sedmi mjesec slobodan, to ovaj put nismo mogli. Deset dana je Lucija Šegavić imala jednu pauzu, kada sam ja otišao na more i poslije toga je cijelo vrijeme trenirala, pripremala se za Svjetski kup u Meksiku. Nažalost, nismo došli do medalje, peta je bila, dobar rezultat, ali opet bila je vrlo blizu medalje, izgubila je borbu za medalju praktički dobivenu. Odradili smo naš turnir u Karlovcu, naravno svaki vikend su turniri i sada nas čeka baš žestok ritam do kraja godine. Što nas još čeka, znači, imamo vrlo bitan turnir sada, a to je Kup Hrvatske, za ove starije je to izborno natjecanje za Balkansko prvenstvo. Ove godine Balkansko prvenstvo je u Rijeci, pa bi voljeli da par naših starijih natjecatelja osigura nastup, imamo Prvenstvo Hrvatske za mlađe dobre kategorije i Ekipno prvenstvo Hrvatska za mlađe dobitne kategorije. Tako da je sve to zgurano u mjesec i pol dana i bit će vrlo napeto.

U klubu zaista radite ozbiljno i marljivo, uvijek imate vrhunske pojedince, nakon Dine Povrženića došla je Petra Stojković, pa zatim i Lucija Šegavić, dakle uvijek je neki natjecatelj ili natjecateljica u reprezentaciji i idu na velika natjecanja, kako to postižete?

-Da, mi imamo veliku bazu djece i onda tu je sustavni rad, znači, oni već kreću od neke treće, četvrte godine u taj karate vrtić, pa idu u karate školu i oni već s devet, deset godina upadaju u natjecateljsku ekipu, gdje onda oni rastu. Prirodno je da od njih desetak nešto otpadne, nešto ostane, neki budu vrhunski, neki budu dobri, solidni. Tako da mi kao klub stvarno već dugi niz godina još tamo i prije mene, kada su Dario Keča i Mladen Vulović i svi oni ostali osvajali medalje na velikim turnirima tada, imamo značajne rezultate. Znači praktički 50 godina već je tradicija nastupa za reprezentaciju i osvajanja medalja, tako da to su lijepi rezultati.  

Pratim redovno vaša natjecanja i ti mališani su vrlo borbeni, daju srce na ti natjecanjima i donose puno medalja, kakva je ustvari situacija?

-Pa, onako neskromno, mislim da imamo možda, ako ne najbolju, onda u top tri školu karatea u Hrvatskoj i stvarno naši ti mladi natjecatelji do kadeta ostvaruju vrhunske rezultate na svim domaćim i međunarodnim turnirima. Onda je sada tu uvijek taj prelazak kadeta, s time da ove godine imamo pet kvalitetnih kadeta, koji ako će nastaviti raditi mogu izboriti reprezentaciju. Mislim da Tomislav Čordašev ima veliku priliku da nastupi na Europskom prvenstvu sljedeće godine, Lucija Šegavić je uvijek tu, klasika, ona stalno uspije nešto izboriti, pa možda malo fali još taj jedan rezultat s medaljom pa bi to sve zaokružila, ali imamo baš dobru budućnost. Što se tiče idućih pet šest godina tu smo sigurni da ćemo imati novih reprezentativaca i dobrih rezultata.

Lucija Šegavić imala je jako dobar nastup u Meksiku, je li mogla do medalje?

-Da, ona je imala pet borbi i vrhunske pobjede 9:1 7:0 i 8:2, znači na tako velikom turniru to je stvarno čudo, ona je 30 poena napravila na tom turniru, onda izgubila od dobre predstavnice Nizozemske, makar je to možda moglo biti malo bolje s njezine strane. Onda smo imali borbu za treće mjesto protiv druge naše predstavnice iz Hrvatske, gdje je Lucija povela 3:0 u borbi, držala sve pod svojom kontrolom do nekih zadnjih pola minute, kada se sve to onako izokrenulo. Zato taj sport je zanimljiv, jer u par sekundi se sve može okrenuti i nažalost izgubila 5:4, izgubila u zadnjim sekundama i ostala bez medalje, ali peto mjesto je uspjeh. Malo je ostao gorak okus, nakon puta u Meksiko, deset dana, umoran si već od svega i onda na kraju ne uzmeš tu medalju, ali dobro treba stjecati iskustvo. Lucija i ova protivnica iz Hrvatske protiv koje je izgubila medalju, sada će njih dvije voditi veliku bitku, koja će otići na Europsko prvenstvo u početku sljedeće godine.

Sada su negdje početkom nove školske godine obično upisi novih članova u klub, kako to prolazi?

-Baš sam čitao vaš intervju s kolegom Cvitakom iz Taekwondo kluba "Prana", pa vrlo slična je situacija u karateu, jedno vreme smo mi muku mučili, išli po školama i vrtićima, ali mislim da su sada već ljudi nas prepoznali, to sada ide usmenom predajom i ovaj nemamo stvarno problema. Svake godine više od dvadeset novih, sada je više od dvadeset novih upisanih članova i onda gledam, kako sam rekao, prirodno oni iz te vrtićke dobi prelaze u školsku pa i školska natjecanje i onda to jednostavno tako funkcionira. Vrlo lagodno, Facebook reklama i to je to, nema puno posla, a onda je samo pitanje da ta djeca probaju što redovitije vježbati, da mi nešto uspijemo napraviti s njima.

U razgovorima s trenerima iz svih sportova, oni ističu da je problem prijelaz iz juniora u seniore, ne samo zbog sportskih razloga, nego sportaši upisuju fakultete i prestaju trenirati, kakva je situacija u tvom klubu?

-Pa, mislim da je to bio problem oduvijek, pogotovo u Karlovcu, koji je manji grad, makar mi imamo sada veleučilište i dobre mogućnosti da ljudi tu ostanu i tu studiraju pa nastave u sportu. Kako svagdje tako i kod nas, ti ako nisi baš već kao junior vrhunski, s nekom velikom medaljom i nekim suportom Olimpijskog odbora, kluba i svog grada, onda je vrlo teško ljudima se posvetiti tom sportu onako punim plućima. Ako hoćeš biti dobar senior to mora biti život, to ne može ići rekreativno, ja mislim da evo što se tiče karatea, mi Luciju pokušavamo cijelo vrijeme uvjeriti da možeš živjeti dosta lagodno uz sami karate, da ne moraš kao u moje doba još studentske poslove radite ili tražiti novce od roditelja. Ona ima klupsku stipendiju, Grad Karlovac može pomoći, ako si stvarno vrhunski ulaziš u olimpijski sustav za financiranje turnira i prehrane i čovjek ako kao senior ostvari neki rezultat to stvarno može biti lijep život. Opet nakon, ne znam 25, 30 godine kada misliš prekinut karijeru otvoren ti je svijet.

Vi imate lijepe primjere u klubu da se može spojiti sport i fakultet, to su učinili Dino Povrženić i Petra Stojković, jesu li oni i pravi primjeri mladima?

-Da, svakako Dino Povrženić i Petra Stojković bili su uspješni i u sportu i na fakultetu. Petra Stojković je u roku sve završila i sada radi vrhunski posao, putuje po svijetu. Do tada je trenirala, išla na Sveučilišne igre, bila prvakinja Hrvatska, znači može se to spojiti, samo pitanje koje su ambicije djeteta i uopće da li se vidi u tome. Malo je teško ako nemaš neki vrhunski rezultat sam sebi dokazati da ti to možeš i da ćeš kao senior uspjeti. Mnogi su primjeri gdje sportaši nisu bili uspješni kao juniori, a kasnije su napravili velike karijere.  Naši najtrofejniji sportaši braća Kvesić su tek kao mlađi seniori i seniori počeli raditi prave vrhunske rezultate. Mislim da je to puno bolje, čovjek je gladan uspjeha i hoće se dokazivati s 25, 30 godina i onda je to onako za sport puno bolje.

Karate je borilački sport, ali koji je kažu svi pozitivan i s kojim se jako dobro baviti, je li stvarno tako?

-Da, što se tiče karate vještine tu stvarno čovjek može puno dobiti, a što se tiče sportskog karatea, mi smo jako zaštićeni, sada smo po novom i kacige dobili za ove mlađe do kadeta, ako ste vidjeli kada ste bili na turniru, stvarno evo 444 natjecatelja na našem turniru, više stotina borbi, a niti jedna ozljeda, apsolutno niti jedna. Tako da je to stvarno sport koji je siguran makar je borilački, ali vrlo je bitan način kako ti izvedeš udarac, u kojoj brzini, da ne ozlijediš protivnika i onda tek s time možeš dobiti poen. Tako da tu ljudi misle da u karateu može doći do ozljeda, no puno su rjeđe neko u drugim borilačkim sportovima.  Kontrola udarca je jedna od najbitnijih stvari za poen, tako da mi treneri upravo to učimo djecu.

Gledao sam na turniru i kod onih najmlađih, koji su bili jako borbeni, kao pjetlići, nije bilo nekakvih ozljeda, znači da su dobro zaštićeni, je li tu bitna i priprema na treningu?

-Imamo rukavice, imamo te zaštite za stopala, imamo prsluke na tijelu, imamo kacige, zubala, suspenzore, znači sve što ovaj treba zaštititi kod djeteta, a da ne bi bilo ozljede, da je zaštićeno. Razlika je u tome što mi učimo djecu da ne udare, pa onda je on naučen da tu ruku zaustavi tri centimetra od brade, od tijela i onda je to siguran sport Što se toga tiče. Možda je po meni bitniji element tog sporta što si ti sam na borilištu i što ti s osam godina komuniciraš s nekim od četrdeset godina, sa sucem, sa suparničkim trenerom, sa svojim trenerom, paziš kada će biti tvoja borba, paziš na boju opreme. Jednostavno dobivaš tu neku sigurnost i učiš se ponašati, učiš se razgovarati i onda ja vidim stvarno da ova naša djeca sa četrnaest, petnaest godina baš jako odskaču i u školi i u razredu. Puno su otvorenija, smirenija, znači sve ono što zapravo svaki sport daje, ali ovdje je malo specifično, jer si ti sam, pa onda sve što si ti uložio na treningu poslije se pokazuje na tatamiju. To je često primjer, da ako na treningu nisi bio redovit da onda na tatamiju imaš problema, isto tako kada si redovit onda ide i škola, idu i borbe i sve jedno drugo veže, kao i u svemu u životu.

Koliko je u karateu bitno suđenje, taekwondo ima elektroniku, može li se u karateu dogoditi da bolji izgubi?

-Pa može, uvijek je moguće, pa u nogometu bolji izgubi uz sve kamere, suci mogu igrati ulogu, ali ja nikako nisam za elektroniku. Mi smo sport, kao što sam rekao, gdje je nama bitna forma udarca i naš stav i ta tehnika izvođenja, elektronika to ne vidi i mi da stavimo elektroniku ne bi vrijedilo, Nažalost, taekwondo se pretvorio iz lijepog sporta koji je tražio puno kontrole, puno tehnike, puno tih tehničkih elemenata, u to da netko sada može pobijediti tko nije toliko tehnički potkovan, kod nas to nije slučaj, ako sam ja kompletniji borac, ako imam bolji stav, bolju formu udarca meni će se suditi. Naravno da neki put suci mogu prevagnuti, ali mi smo napravili iskorak, što se tiče VAR-ova, kamera, pa pregleda, na velikim natjecanjima puno je sudaca iz raznih država, pazi se da suci ne sude natjecatelju iz svoje države. Ako ima grešaka i mi treneri se znamo ljutiti, to je uglavnom ljudska greška, ljudski faktor. Već kod kadeta su to toliko brzi, istovremeni udarci, teško je procijeniti kada su dva podjednaka borca. Elektronika nam ne bi pomogla, nego jednostavno treba dalje raditi i pokušati doći do rezultata.

Ivane, jesi li zadovoljan s turnirom "Karlovac Open"?

-U klubu smo stvarno prezadovoljni, turnir je protekao u najboljem redu, od večeri prije kada smo slagali tatami, puno nam se roditelja iz kluba odazvalo, u rekordnom vremenu smo složili dvoranu, sve je to lijepo izgledalo i bilo funkcionalno. Prijavila nam se puno natjecatelja, 444 444 iz 48 klubova iz cijele Hrvatske te iz Slovenije. Raspored borbi je bio da ćemo završiti u 17 sati i 5 minuta, mi smo završili pet minuta do 17 sati. To je rijetko slučaj u karateu, uvijek budu neki iznenadni prekidi i onda se to produži, mi znamo ići s turnira, recimo iz Rijeke u deset sati navečer. Ljudi su bili prezadovoljni, prošetali su uz Koranu, lijep je bio dan, išli su na pizze, igrali se na našem igralištu na Vunskom polju i tako iskoristili lijepo vrijeme. Imali smo poslije super povratne informacije od trenera i natjecatelja, a što se tiče rezultatski, mi smo ovaj put bili malo onako domaćinski, pa smo pustili protivnicima neka finala, ali opet smo završili u ukupnom poretku kao drugi klub, osamnaest medalja smo osvojili. Mislim da je bila baš lijepa organizacija i lijep turnir.

Nekim članovima kluba to je bio prvi nastup, je li to za njih veliki događaj?

-Mi turnir uvijek koristimo za to, to je dobra prilika i da naši članovi koji nisu natjecatelji da dođu i da vide i puno je bilo naših mladih članova koji su odmah jedva dočekali da dođu na trening, pa da probaju se još više potruditi da i oni izbore natjecateljsku grupu. Mi smo malo ograničeni s prostorom ne mogu imati 60 natjecatelja, dvorana nam nije toliko velika, tako da mi uvijek imamo neku zdravu konkurenciju u klubu, pa što se više trudiš što si redovitiji s time može izboriti tu borbenu grupu, mi ne radimo kate u klubu, samo borbe. Siguran sam da će doći neki novi članovi i siguran sam da će ovi stari članovi probati se više potruditi i dobit ćemo neke nove Povrženiće ili Šegaviće i tako dalje.

Imate svoj prostor, svoju dvoranu, kakvi su ustvari uvjeti?

-Ma uvjeti su vrhunski, mi se nikada nismo ni žalili na financije, ni na ništa oduvijek, naš predsjednik popularni Žiga uvijek to pušta nama, da se mi sami izborimo kao klub, naravno on je uvijek tu podrška. Dario Keča i ja znam od početka da je sve na nama, ako ćemo dobro raditi, ako ćemo se truditi, doći će i financije. Što se tiče dvorane, imamo dvije dvorane, uvijek imamo po dva treninga i za rekreativce za roditelje, za mlađe i za starije članove, tako da smo zadovoljni s time. Velika je navala djece, kada bi imali duplo veću dvoranu vjerojatno bi je imali popunjenu s natjecateljima, ali velim, ne treba biti megaloman, dobro je.

Imaš li s borcima i neke individualne treninge?

-Da, bez toga ne možemo ništa, ono što sam spomenuo Lucija, Tomislav i još dva, tri kadeta koji su nam se priključili, 14. srpnja počeli smo s treninzima, s time da smo prije toga 2. srpnja završili s treninzima, znači, oni praktički nisu imali ni dva tjedna odmora i onda su krenuli ti individualni treninzi. Mi smo u sedmom i osmom mjesecu trenirali dva put na dan, znači puta deset, puta broj tjedana, mi smo jedno 70 treninga odradili, dok su možda neki drugi odmarali ili bili na moru i onda se kroz godinu to osjeti, s time da su nam se i mlađi natjecatelji priključili, kako su mogli. Upravo sada na ova zadnja tri turnira što smo odradili lijepo se to vidjelo, dolaze treneri iz drugih klubova i čestitaju, vidi se uloženi trud i sada pobjeđujemo neke natjecatelje koje prije nismo mogli pobijediti. To je onako lijepo što djeca to sjete i onda imaju ambiciju, volju i želju za novim treningom i tu nemamo nikakvih problema.