Autor najvećeg mozaika u Hrvatskoj Josip Botteri Dini posjetio svetište na Dubovcu

Petu srijedu Velike pobožnosti 12. veljače 2025. godine predvodio je u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu mr. Marko Kovač, kancelar Zagrebačke nadbiskupije. Hodočasnike su predvodili župljani Pohoda BD Marije iz Mahična sa svojim župnikom vlč. Nikolom Špiljakom koji je uz vlč. Antuna Kolića župnika Banije i mons. Antun Sentea rektora Josipova svetište koncelebrirao. Vjeru je posvjedočio autor najvećeg mozaik u Hrvatskoj Josip Botteri Dini, akademski slikar iz Splita. 

U prigodnoj homiliji kancelar Kovač je između ostalog kazao kako je ritualno pročišćenje u starih Židova bilo simbol moralne čistoće koju osoba treba imati kad se približava Bogu. Poticajno i lijepo. Ali farizeji su se usredotočili na puki vanjski obred. Za Isusa, prava religija ne bi trebala biti puka vanjska svetkovina odvojena od uma i namjera. Isus je zato šokirao narod svojom jasnom izjavom: Ne postoji ništa izvan čovjeka što bi ga moglo onečistiti ulazeći u njega; već stvari koje izlaze iz čovjeka one ga onečišćuju. Farizeji se bune i razmišljaju isključivo o tjelesnom pročišćenju zakona; a naš Gospodin želi uvesti suprotno. Za Isusa, ti zakoni su bili namijenjeni poučavanju ljudi Starog saveza o važnosti prinošenja prihvatljive žrtve i štovanja Boga čiste savjesti i čistog uma, čistih misli i čistih djela. Stoga je pravi izvor onečišćenja srce i um osobe. 

Na što je Isus mislio kad izgovara riječ srce? Kad Isus kaže srce, misli na um, koji je glavni dio duše, o kojem ovisi cijeli njegov život. Stoga je potrebno, prema stanju njegova srca, čovjeka nazvati čistim ili nečistim. I sve što ne dopre do duše, ne može donijeti moralno onečišćenje čovjeku. Meso dakle, budući da ne dopire do duše, ne može u svojoj vlastitoj prirodi onečistiti čovjeka; ali pretjerana upotreba mesa, koja proizlazi iz nedostatka reda u umu, čini ljude nečistima. I tako se čini da zle misli pripadaju umu, koji se ovdje naziva srcem, i prema kojem se čovjek naziva dobrim ili lošim, čistim ili nečistim. Više od zlih misli, međutim, zle su radnje, u vezi s kojima se dodaje, preljubi, tj. radnje koje se sastoje u oskvrnuću bračne postelje drugih; blud, što su nezakonite veze između osoba koje nisu vezane brakom; ubojstva, kojima se nanosi smrtna ozljeda osobi bližnjega; krađe, kojima se dobra otimaju; lakomost, kojom se stvari nepravedno drže; zloća, koja se sastoji u klevetanju drugih; prijevara, u nadmudrivanju; razuzdanost, kojoj pripada svaka pokvarenost uma ili tijela. Zlo oko, tj. mržnja i laskanje, jer tko mrzi, okreće zlo i zavidno oko na onoga koga mrzi, a laskavac, gledajući poprijeko na dobra bližnjega, navodi ga na zlo; bogohuljenja, tj., greške počinjene protiv Boga; oholost, tj. prijezir prema Bogu, kad čovjek dobro, koje čini, ne pripisuje Bogu, nego svojoj kreposti; bezumlje koje se sastoji od pogrešnih misli o Bogu; jer se protivi mudrosti, koja je znanje o božanskim stvarima. Sva ta zla dolaze iznutra i onečišćuju čovjeka. Sve takve stvari proizlaze iz unutarnje volje, po kojoj je čovjek gospodar svojih vlastitih postupaka. 

Naš Gospodar ukazuje na ljudsko srce kao izvor iz kojeg nastaje kretanje strasti. Strasti su mnoge. Temeljna je ljubav izazvana privlačnošću dobra. Ljubav budi želju za odsutnim dobrim i nadu u njegovo postizanje. Ovaj pokret završava u užitku i u radosti posjedovanja dobra. Emocije i osjećaji mogu se pretvoriti u vrline ili izopačiti u mane. U kršćanskom životu Duh Sveti vrši svoje djelovanje mobilizirajući cijelo biće, uključujući njegove boli, strahove i tugu, kao što je očito u agoniji i muci Gospodinovoj. U Kristu, ljudski osjećaji mogu dobiti svoje savršenstvo u milosrđu i božanskom blaženstvu. Moralno savršenstvo sastoji se u tome da čovjeka na dobro ne potiče samo njegova volja, nego i njegova osjetilna težnja, prema ovim riječima psalma: srce moje i tijelo moje kliču Bogu živomu. 

Josip je svetac šutnje. Nemamo niti jednu riječ zapisanu u Svetom pismu koju je Josip izrekao. Mogli bismo za njega reći, kao i za Mariju, da je čuvao i prebirao Božje riječi i događaje u svome srcu. To se može samo u tišini, daleko od buke svijeta. Njegovo srce je srce koje bdije i pazi. No, za to je dakako trebalo puno molitve i odricanja od svoje volje i prihvaćanja Božje volje. Životna poruka je da moramo držati svoje umove ispunjenje ljubavlju, milosrđem, suosjećanjem i oprostom ako želimo prakticirati pravu vjeru u ljubavi prema Bogu koji živi u drugima. Stoga zamolimo Boga da nam pomogne očistiti um od zlih misli i želja i osloboditi ga ljubomore, zavisti i oholosti, kazao je u svojoj homiliji preč. Kovač. 

Svjedočanstvo vjere i ljepote umjetničkog stvaranja Josipa Botterija Dinija

Pri kraju misnog slavlja svoju je vjeru posvjedočio Josip Botteri Dini koji se ovih dana nalazi u Nacionalnom svetištu svetog Josipa gdje se dovršava najveći mozaik u Hrvatskoj na 200m2. 

Tomo prilikom, pred mozaikom koji se još uvijek skriva iz potrebnih skela je izjavio: 

Kroz rebra ovih skela već naslućujete ono što se zapravo otvara za koji dan. Hvala Bogu pred vama je zapravo razotkriven jedan san. Ja bih večeras proglasio svetog Josipa zaštitnikom snova jer njemu su se snovi stvarno i obistinili. Njegov je san bio najljepši u povijesti čovječanstva jer je zapravo on postao djevičanskim ocem Isusa Krista kako je to i rečeno u Svetom pismu, a zaštitnik je i Svete obitelji. Nama, Hrvatskom narodu taj se san ostvario u činjenici da nam je sveti Josip postao zaštitnik hrvatskoga naroda prije već toliko stoljeća. Dakle, sveti je Josip zaštitnik svih nas. Preporučam vam da promislite malo o svojim snovima i da ga zamolite da vam budu lijepi i da budu ostvarivi.

Obilježen svetom Josipom

I sam sam obilježen imenom. I sam Josip. Imao sam strica koji se zvao Josip, očev brat, dakle u obitelji je to ime na neki način udomaćeno. Imamo sada i jednog mladog potomka od bratovog sina, također Josipa. Josip se častio uvijek i dočekivao u vrijeme proljeća i cvijeća. Zumbuli su bili nekako nama najbliži u to doba. Mirisala bi crkva isusovačka u Splitu gdje smo ministrirali i čekali svetog Josipa. Kod oltara Srca Isusova s jedne strane je bio kip svetog  Ignacija, a s druge strane svetog Josipa. I u kući smo slavili svetog Josipa. U tom sam duhu odgajan. Kao obitelj smo prošli razna progonstva. Najprije su nas zašto što smo se izjašnjavali kao Hrvati istjerali iz Splita, pa sam se rodio u Zagrebu za vrijeme rata, a poslije rata smo bili prisiljeni vraćati se u Dalmaciju, ali cijelog života s nama je bio sveti Josip i njegova zaštita. 

Divni uzori kao pomoć u životnom hodu

Svi smo slabi i grješnici, ali imamo oko sebe velike uzore. Divne uzore sam imao u životu. U vremenu kada je preminuo blaženi Alojzije Stepinac tih sam dana prebivao u Sjemeništu, mislio sam da ću biti Isusovac, također su me Isusovci na neki način uputili i oni su me poticali da bih mogao biti njihov. Jesam njihov u duši i danas i čitave naše svete majke Crkve, ali osjetio sam da je to ipak za moja leđa težak teret. Nisam se mogao potpuno predati toj svetoj službi. No, svi mi imamo Božji poziv. Svi smo pozvani na milost. Naravno svaki u svom redu i svom glasu neka slavi Gospodina. To mi stoji kao glavni moto. Neka svako biće slavi Gospodina u svom glasu. Mislim da sam baš u Sjemeništu osjetio i naslikao u Tjednu molitve za jedinstvo kršćana jednu sliku jedinstva. Naslikao sam četiri rase koje okreću zemaljsku kuglu u svemiru. Četiri bića u različitim bojama. To mi je slika pomogla da već tada iako sam još bio dijete, progledam kao slikar. Sjećam se još da sam kao učenik u pučkoj školi nacrtao nekog čovjeka koji leti iznad krovova, a na nogama ima federe od naših starih madraca s kojima skakuće po krovovima. Kasnije sam vidio da je Šagal nešto slično na drugi način naslikao. Kao da imao neku srodnost. Svakako to lebdjenje nad ovom zemaljskom stvarnošću me jako privlači. Tako kao umjetnik ne mogu biti bez mojih kistova, boja  olovka, ako hoćete jer ideje sa mnom putuju kroz život.

Vjera

Vjera je milosni dar. Ime je znak i biti kršćanin, biti čovjek obitelji, biti još i umjetnik jest dar. No važno je pritom biti i pokornik, jednostavan rekao bih i ponizan. Vjera nas ne uči da nas ponižava, već nas uči birati biti što bliže Gospodinu, a pred njim ne možemo dizati glavu i reći tko sam, što sam, nego se moramo pokloniti, zahvaliti za sve što smo dobili, za sve što nas čeka, za sve čemu stremimo, a pogotovo za svrhom života koju tek trebamo doživjeti ako ovaj svijet prođemo čineći dobro. To je ono nešto što je bitno ako možemo što više dobra učiniti i onima koje znamo i onima s kojima smo bliski i onima koji nam se nađu na putu i koje ne znamo i nemojmo nikoga preskočiti, nikoga zaboraviti niti kome davati prednost, kada je potrebno učiniti dobro učinimo ga od čitavoga srca. 

Botteri o svom mozaiku u Josipovu svetištu 

Ovo je slika koja je nastajala na nagovor i poziv monsinjora Sentea. On me potražio i ja sam mu zahvalan. Mislim da nas je Duh Svetio spajao i spaja jer ovo se ne može napraviti od svoje volje, niti možeš biti od svoje volje ono što jesi, a kamoli izdržati sve ono što zahtijeva ovakav pothvat. Vi ste sada svjedoci. Zapravo naslućujemo kao ono u snu, a umjetnik i te kako sanja i sanja u bojama. Znate to je lijepa činjenica. Možda više puta slika nije ono što si sanjao. Zamišljaš nešto od svoje volje, ali najljepše je ono što se dogodi mimo tvoje volje. Kreneš nekim putem, napraviti ću ovo, a ono ispadne nešto drugo. Kao da je netko drugi kroz moj kist to ostvarivao. Ja sam samo bio ponizni sluga. Mislim da je jako važno biti jednostavan i ponizan. Nikako se oholit i nikako mislit da smo mi jedini na svijetu, da je naša zadnja.

Nadalje moramo se još potruditi do kraja, ali zapravo skoro je sve gotovo.

Ovo je moj način doživljavanja svijeta, unutarnjeg iako slika pripada vanjskom svijetu, ali ona je iz moje nutrine izašla van i sada ona više nije moja nego je vaša. Ja vama darivam ono što sam osjećao i mislio. Nadalje, ovdje ćete vidjeti puno valova, puno linija, puno crtovlja, grafizma. To je za mene jako bitno. Porijeklo grafizma je u davnini. Koliko mi je poznato Benediktinci su donijeli u Hrvatsku pleter. Taj smo pleter mi pohrvatili i dali svoje inačice te ga nazvali starohrvatski pleter. Tim likovnim grafijama izrezbarili smo naše najvažnije prve spomenike koji predstavljaju rodilište našeg kulturnog identiteta u likovnosti posebno izraženog. Tako imamo i lik hrvatskoga kralja koji će ove godine biti posebno slavljen jer je evo 1100-ta godišnjica Hrvatskoga kraljevstva i Splitskog sabora koji se dogodio te godine. Dakle tu je kralj Tomislav, a u krstionici u Splitu imamo svetoga Ivana. Zagledan sam u te pletere i u njima promatram Hrvatsku. Ovih sam dana, putujući s mons. Senteom, mogao upoznati prekrasne brežuljke ovog šireg karlovačkog kraja. Zapravo smo se vozili po dnu Panonskog mora koje je ostavilo silne bregove, te valove zemlje, koje i ovdje na neki način prikazujem. A sve ove crte su nastavak tog duhovnog, kulturnog i identitetskog grafizma. Tako da kroz to sve zajedno možemo pričati priču i propovijedat ono na što nas sveta tema navodi jer slikar je zapravo jedan od onih koji vizualizira ono što nam svećenik ili što nam Sveto Pismo, odnosno što nam naša vjera govori. Umjetnost je u službi svetoga, kazao je tom prigodom akademski umjetnik Botteri. 

Na misnom slavlju su sudjelovali i drugi umjetnici koji su svojim djelima obogatili Josipovo svetište u Karlovcu. Hrvoje Ljubić, autor svetohraništa, Ivan Ivica Markeković, autor više slika svetog Josipa, Lidija Maček Stanić, autorica slika i skulptura, Stanko Špoljarić, umjetnički voditelj Galerija Svetišta "Martin Borković" kao i Đuro Vidmarović, povjesničar književnosti.