Krešimir Profozić, trener Mačevalačkog kluba "Karlovac" 

"Za mačevanje se kaže da je fizički šah, dakle bitno je tijelo, ali bitna je i glava"

VIŠE IZ RUBRIKE

Mačevanje

Mačevalački klub "Karlovac" unatoč brojnim problemima i ove godine bio je uspješan, ostvareno je niz kvalitetnih rezultata, marljivo se radi, klub je stabilan i spreman za nove iskorake

Mačevalački klub "Karlovac" djeluje praktički šesnaest godina i nakon marljivog i napornog rada konačno je učvrstio svoj status u karlovačkom i županijskom sportu. Misija trenera, profesora kineziologije Krešimira Profozića od prvih početaka s nekoliko članova i malo opreme stvoriti respektabilan klub, koji je u vrhu hrvatskog mačevanja, uspjela je. Profozić je svojim radom s mladima osigurao budućnost mačevanja u Karlovcu. Treba istaknuti da je Krešimir Profozić i trener u reprezentaciji Hrvatske. Unatoč brojnim problemima i ova godina bila je uspješna za karlovačko mačevanje. U ovoj godini istaknuo se kadet Jakov Božić, koji je najuspješniji član kluba. Božić je nizom odličnih rezultata pokazao da je pred njim lijepa budućnost. O stanju u klubu, ostvarenim rezultatima u ovoj godini, o natjecanjima i svim aktivnostima u klubu razgovarali smo s trenerom kluba Krešimirom Profozićem.

Kakva je bila ova godina za klub?

-Pa, dobra, bila je dobra godina i što se tiče samih trenažnih procesa i kvalitete treninga, redovitosti djece na treninzima, a i što se tiče rezultata. Dobro smo posloženi i može se očekivati daljnji napredak.

Mačevanje je olimpijski sport, neki sportovi gube taj status, no mačevanje čvrsto drži taj status, kakvo je tvoje mišljenje?

-Sumnjam da će mačevanje ikada izgubiti olimpijski status, jer je mačevanje sport koji je bio na prvim olimpijskim igrama i jedan je od pet sportova, koji nisu izostali niti s jednih olimpijskih igara, mislim da će se tako nastaviti i u budućnosti.

Vrijeme je kada se sumiraju rezultati ostvareni u godini, koji je bio najuspješniji rezultat članova kluba ove godine?

-Pa, najbolji i najveći rezultat u ovoj godini to je sigurno bilo treće mjesto Jakova Božića u Wroclawu u Poljskoj na 46. po redu međunarodnom turniru "Challenge Wratislavia". To je nakon Pariza najveći turnir na svijetu za mlađe dobne uzraste do 11, 13 i 15 godina, za sva tri oružja. Božić je osvojio brončanu medalju u floretu u konkurenciji od 173 borca iz 22 države, to je apsolutno ne samo rezultat velik za naš klub ili naš grad, to je rezultat velik za hrvatsko mačevanje. Imao je dvanaest borbi u jednom danu i deset pobjeda tako da to je nekakav rezultat, ajmo reći, do kojega je jako teško doći, zapravo, na to natjecanje dolaze najbolji borci do petnaest godina iz cijelog svijeta. Tako da tu smo pokazali nekakvu svoju snagu koju bi sada trebalo dalje pokazivati. S time da što se tiče samog Jakova, da je najbolji u Hrvatskoj on je dokazao nakon toga, jer je osvojio naslov prvaka Hrvatske do petnaest godina i u kadetskoj konkurenciji do sedamnaest godina. Osvojio je i naslov prvaka Hrvatske do petnaest godina u disciplini mač. Tako da možemo reći da je ovo bila baš njegova godina.

Uspjeh Jakova Božića dokaz je da se u klubu dobro radi s mladima, jer on je izrastao u klubu, što sve stoji iza tog uspjeha?

-Pa, nije to došlo od jučer, što se kaže ili preko noći, Jakov trenira već, pa ja mislim da ide možda i deveta ili deseta godina, tako da on je počeo trenirati kod nas još dok nije išao ni u osnovnu školu. Tako da taj nekakav, prije svega kvalitetan rad se na neki način vidi sve više. Što se tiče baš samog Jakova, on znači trenira već jedno devet, deset godina i on je bio prvak Hrvatske ja mislim u svim dobnim uzrastima, znači on održava nekakav svoj kontinuitet. Sada je pokazao da i na nekakvoj jakoj međunarodnoj sceni može biti dobar, a sada idemo vidjeti, idemo probati koliko zapravo to može biti dobro i jako.

Koliko ustvari treba godina da se stvori jedan dobar mačevalac, koji može biti konkurentan i u seniorskoj konkurenciji, Jakov trenira devet godina, treba li još koja godina gore?

-Tu negdje, možda koja godine još gore, možda koja godina još više, a ovisno malo i o mentalnom sazrijevanju, ne samo psihičkom, ali recimo da s nekakvih sedamnaest, osamnaest godina dolazi onaj pravi dio mačevanja, gdje čovjek sazrije i u glavi i u tijelu. znači ako je on počeo trenirati s nekakvih šest do nekakvih 18 godina, a recimo nekih dvanaestak godina tako nešto, da možda toliko.

Koliko je ustvari u mačevanju bitno tijelo, a koliko glava ili je bitno jedno i drugo?

-Za mačevanje se kaže da je fizički šah, dakle bitno je jako i jedno i drugo, žali Bože nekakve brzine ili eksplozivnosti ako te protivnik nadmudri s nekakvim pokretom ili potezom, što je u ovom sportu apsolutno moguće. Ne kaže se bez veze da je fizički šah, uvijek volim reći da su u mačevanju jako bitne noge, da moraju biti jake i brze, da ruka mora biti duplo brža od noge, a glava zapravo mora biti najbrža.

Je li još uvijek veliki interes za mačevanje u Karlovcu, dolaze li i dalje novi članovi?

-Da, dolaze i dalje, raspituju se novi članovi kakva je situacija, pa dolaze i pitaju, iako trenutno čak i po nekoj popunjenosti dosta dobro stojimo i kapaciteti su nam zapravo dosta, da ne kažem i popunjeni. Još uvijek smo u maloj dvorani Osnovne škole Dubovac, imamo sve uzrasne kategorije, pa tko hoće raditi posla ima.

Imate li dosta opreme. mačeva i floreta?

-Imamo svega. željeza dosta i svega, ovim putem zahvaljujem Karlovačkoj sportskoj zajednici i Zajednici sportova karlovačke županije, koje nas stvarno u zadnjih par godina podupiru, a evo samim time i rezultati su znači zapravo sve bolji. Imamo sve bolji status i uvjeti za rad su sve bolji.

Pretežno trenirate floret, ali se natječete i u maču i postižete uspješne rezultate i u toj disciplini, kakva je situacija u maču?

-Tako je, u maču, manje više odemo na državno prvenstvo i tako malo svima "pod navodnicima" zagorčimo život, malo ih iznenadimo i tako. U mačevanju postoje tri discipline, to su mač, floret i sablja, mi za sablju nemamo nikakve uvjete, nemamo ni aparat za sablju, nemamo ni oružje, tu je drugačija i maska i dobar dio opreme je drugačiji, onda nam to dosta poskupljuje. A razlika između floreta i mača zapravo je samo u oružju tako da nije teško prebaciti se s jednog na drugo oružje, sa sabljom se sjeće, s mačem se pika, pa nam je nekako bliži mač. Tako da volim da provedu godišnje nekoliko tjedana u drugom oružju, koje traži više strpljivosti, više nekakve tehničke strpljivosti, taktičke strpljivosti, floret je nekako drugačiji, malo eksplozivniji, pa volim da rade i na tome da nauče smiriti sami sebe, to im dobro dođe.

Klub je imao ranije dosta uspješnih rezultata s djevojkama, koliko ih sada ima i ima li među njima potencijala?

-U početku ih je bilo jako puno i bile su dobre, onda ih je neko vrijeme bilo dosta manje, a sada ih u zadnje vrijeme opet ima nešto više, više dolaze i tako dalje. Imamo i perspektivu za nekakav rezultat, tu je Iva Kirinčić koja je bila prvakinja Hrvatske, sada je zadnje osvojila međunarodni turnir u Zagrebu do 15 godina. Tako da ima nešto potencijala kod djevojaka i nadam se da će biti i uspjeha.

Koja natjecanja očekuju članove kluba do kraja godine?

-Do kraja godine još su tri turnira i srećom ne predaleko. Najprije idemo dva put u Zagreb, Hrvatska liga i međunarodni turnir te krajem godine idemo na međunarodni turnir u Ljubljanu, gdje sudjelujemo svake godine.

Koliko si napravio kilometara s natjecateljima po Europi?

-Jako puno, bilo je dosta natjecanja, puno smo putovali. Tako da su nam cestarine bitna stavka. Po Europi negdje je cestarina jeftinija i manja, negdje je i nema, vozi se besplatno, kod nas je daleko cestarina najskuplja. Tako da što dalje demo zapravo to nam je skoro jeftinije.

Imali ste još nekih akcija ove godine, imali ste tradicionalnu školu plivanja, kako je je bilo ovog ljeta?

-Bilo je super, svaka škola plivanja prođe, da ne kažem, sve bolje, ali sve smo i iskusniji i ovo je već bila jubilarna petnaesta škola plivanja, godinama to održavamo tako da nema nikakvih problema. Djeca koja dođu su pristojna, kulturna, roditelji također, tako da taj projekt ide zaista odlično. Moram reći da s veseljem to radimo.

Trenirate u dvorani Osnovne škole Dubovac, ali po potrebi koristite i dvoranu Taekwondo kluba "Karlovac" u Atomskom skloništu, kakva je suradnja dva kluba?

-Odlična, stvarno jako dobro surađujemo s Taekwondo klubom "Karlovac", pa mi smo zapravo u njihovoj dvorani i počeli trenirati. Oni su ustvari na papiru i osnovali Mačevalački klub "Karlovac". Tako da ovim putem bi im se htio posebno zahvaliti na njihovoj uvijek velikoj pomoći i susretljivosti, da nije bilo njih mačevanja u Karlovcu možda uopće ne bi niti bilo. Da ne kažem da sigurno da nije njih i dvorane o kojoj se oni brinu i njihove volje da nam iziđu u susret kada god nam treba dvorana za neke treninge i tako dalje, mačevanje u Karlovcu sigurno ne bi bilo na ovako visokoj razini, kako je sada, bez svega toga i njihove volje da nam pomognu.  

Kada se zbog školskih praznika zatvori dvorana u Osnovnoj školi Dubovac, onda trenirate u Atomskom skloništu, koliko ti to znači?

-Da, tako je, onda smo u dvorani Atomskog skloništa zahvaljujući odličnoj suradnji s Taekwondo klubom "Karlovac". Da nije te dvorane ne znam kako bi, to nam je stvarno velika pomoć, kada god nešto nazovemo i trebamo, oni uskaču u pomoć.

Krešo, klub djeluje šesnaest godina, jesi li zadovoljan s onim što ste napravili od početka do danas?

-Pa jesam, zadovoljan sam zapravo Imali smo dobre rezultate, u Hrvatskoj su rezultati bili odlični, čak i u dva oružja, dakle čak i u maču kada smo nastupali. Imali smo kvalitetne rezultate na međunarodnim turnirima, Imali smo reprezentativce, kadetske juniorske i seniorske, koji su nastupali na svjetskim i europskim prvenstvima, kadetskim, juniorskim i seniorskim. Sa svime sam zadovoljan, osim na neki način, kako bih rekao s odnosom, ne sve djece, ali dosta se to vidi sve više i više s novim generacijama koje dolaze. Znači, odnos same djece i roditelja prema nekom treningu se bitno promijenio nego u ono vrijeme kada sam ja u Karlovcu trenirao neki sport i tako dalje. Znači, prije kada si trenirao neki sport, išao si na svaki trening, to je bila na neki način nekakva slatka obaveza koju nisi smatrao kao obavezom, nego kao lijepo popunjenim slobodnim vremenom čime si se htio baviti. Današnja djeca i roditelji to ne smatraju tako, na čudan način to smatraju, oni to i smatraju obavezom i ne smatraju obavezom i tu kad bi dijete trebalo pogurati da ide na trening, a ne da zbog nečega izostane, roditelji tu često onda popuste, pa dobro, ne moraš ići danas na trening ako imaš za učiti ili si malo bolestan. Toga prije jednostavno nije bilo, danas je razlika u tom odnosu. Nemaju djeca usađen odnos prema sportu kakav bi trebao biti, zbog sebe i zbog roditelja i čim im nešto nije malo po volji, kako bi rekao, odustaje se ili tako nešto, onako čudno malo, ne shvaćaju to onako kako bi to trebali zapravo shvaćati. To je najveća razlika, jedino tu nisam zadovoljan, ja to pokušavam popraviti. Kod nas u klubu je to još u redu, jednostavno su djeca danas drugačija.

To isto govore i treneri iz drugih sportova, kako to promijeniti?

-Da, znam, to i kažem, ali kako taj odnos nekako promijeniti, mislim to bi sami roditelji trebali. Evo, roditelj dovede dijete na trening recimo dijete kasni i sada dobro ne dajem ja nikakve kazne i to, ali nama trening počinje u 7 sati, pa ako ima školu do 7 ili 7 sati i 5 minuta on dođe dok mi pripremimo borilišta, nije problem više sa kašnjenjem. Ali recimo prije kada nije bilo tako, dijete zakasni na trening i roditelj se odmah ispričava, nije dijete krivo roditelj je kriv, joj oprosti zbog mene i tako automatski dijete za ništa nije krivo. Čudan odnos, a to će im kasne faliti možda u životu i u nekakvoj poslovnoj sposobnosti i organizaciji vremena. Svi gledaju da se dijete nečim bavi, pa bi, ne bi, pa ne smatraju to obavezom. To je i nije obaveza, ali ako si to krenuo, treba ići pošteno, a ne, svi bi nešto na pola ili djeca imaju sedam obaveza i sve rade površno, pa u ničemu nisu dobri na kraju dana. Tako da malo mi je to čudno iz moje perspektive bivšeg sportaša u Karlovcu, jer prije nije bilo toga da nećeš ići na trening, to se nije događalo, ideš pa bilo kako, tako da malo mi je taj dio čudan, ali dobro, svatko radi kako misli da treba.

Imaš li kao trener pomoćnike u klubu?

-Ja sam profesionalac u klubu na puno radno vrijeme i na plaći sam Karlovačke sportske zajednice. Da, uvijek netko od mlađih pomogne, a imamo i Marinka Stepinca, koji kada dođe iz Londona trenira s nama kao trener mačevanja, već iskusniji i malo stariji, tako da on pomaže kada je tu. Mi zapravo imamo koncipiran trening tako da uvijek jedni druge pomažu, pokušavam ih naučiti da jedni druge ispravljaju što god da radimo, tako da samim tim ni oni sami ne znaju, koliko već znaju zapravo o trenerskom poslu i o takvim sličnim stvarima. Tako da što se tiče toga, isto je situacija OK, jedni prema drugima su dobri, stariji će uvijek pomoći mlađima, nešto objasniti, pokazati i tako dalje.

Kakvo je trenutno stanje u hrvatskom mačevanju?

-Pa, stanje u Hrvatsku mačevanju je sve bolje. Evo, sada je bio Svjetski seniorski kup u Bahreinu, gdje je naša Dorja Blažić osvojila prvo mjesto kod žena, a Borna Špoljar bio je treći kod muškaraca. Iako to nisu svjetski kupovi baš top, tu je ipak mrvicu slabija konkurencija nego na ostalima, ali budućnost hrvatskog mačevanja je. kako bih rekao, sve svjetlija, rezultati na međunarodnim natjecanjima su sve bolji. Općenito, od kada smo se mi kao klub pojavili u tome, nekako hrvatsko mačevanje samo raste i više se razvija, nakon nas otvoren je klub u Poreču, pa u Osijeku, otvoren je klub u Zadru, znači nešto se događa, trenira se i u drugim gradovima. Mi smo povezani jako sa Zagrebom, zajedno idemo na putovanja, na svjetske kupove, svjetska prvenstva, mi idemo kod njih na sparing, oni kod nas. Šteta što nema više klubova po drugim gradovima, da konkurencija bude još jača, još veća, tada bi sve izgledalo puno drugačije.