"Nastup na Olimpijskim igrama bio je mi je cilj i to sam uspjela ostvariti, bilo je to prekrasno iskustvo"

Stolnotenisačica Ivana Malobabić iz Duge Rese ima dugu i uspješnu karijeru, koja je počela još u kadetskoj konkurenciji, a vrhunac te uspješne karijere bio je nastup na Olimpijskim igrama u Parizu. Ivana Malobabić sa 44 godine plasirala se na Olimpijske igre u Parizu i to putem bodova na svjetskoj rang listi, ona je 71. na svjetskoj rang listi, najbolja od hrvatskih stolnotenisačica. Malobabić je standardna članica ženske reprezentacije, a treba istaknuti da Hrvatska od 2012. godine nije imala stolnotenisačicu na Olimpijskim igrama. Ivana Malobabić poražena je u prvom kolu natjecanja u stolnom tenisu na Olimpijskim igrama u Parizu od Zeng Jian iz Singapura, koja je 31. igračica na svijetu. Zeng Jian pobijedila je sa 4:3. Malobabić je prikazala odličnu igru, pružila sjajan otpor favoritkinji, ali više od toga nije uspjela. Zeng Jian vodila je 2:0 i 3:1, Malobabić je izjednačila na 3:3, a u sedmom setu igračica iz Singapura došla je do pobjede. Ivana Malobabić vratila se iz Pariza puna dojmova te sretna i ponosna što je bila sudionica ovogodišnjih Olimpijskih igara. Razgovarali smo sa stolnotenisačicom iz Duge Rese, koja je članica austrijskog kluba "Linz", o nastupu u Parizu, o dosadašnjem tijeku karijere i o planovima za budućnost.

Jesi li zadovoljna nastupom u Parizu?

-Da, mogu reći da sam se sretna vratila iz Pariza, nastup na Olimpijskim igrama bio je mi je cilj i to sam uspjela ostvariti. Teško je riječima opisati kako je bilo, to je zaista bilo prekrasno iskustvo. Rezultat je možda mogao biti i bolji, ali ja sam zadovoljna.

Put do Olimpijskih igara bio je trnovit, kako je ustvari bilo?

-Pa da, taj put je krenuo točno prije godinu dana na Europskim olimpijskim igrama u Poljskoj. Tu je krenulo bodovanje, na svakom turniru na kojem sam nastupila skupljala sam bodove i na kraju sam uspjela sakupiti dovoljno bodova da se plasiram putem svjetske rang liste na Olimpijske igre u Parizu.

Imala si ždrijeb kakav si imala, dobila si u prvom kolu Zeng Jian iz Singapura, ustvari na Olimpijskim igrama nema slabih protivnica, kako to komentiraš?

-Da, nema slabih protivnica, ja sam izjavila da bih voljela da me ždrijeb pomazi, da ne dobijem u prvom kolu Kineskinju, na kraju sam dobila Kineskinju iz Singapura. Gledajući situaciju, za Portugal nastupaju dvije Kineskinje, za Kanadu jedna Kineskinja, za Ameriku četiri, za Njemačku dvije, gotovo za svaku zemlju igraju Kineskinje i bilo je ustvari nemoguće izbjeći Kineskinju.

Igrala si dosta dobro protiv Zeng Jian, jesi li zadovoljna svojim otporom favoriziranoj igračici iz Singapura?

-Prije nekih osam mjeseci igrala sam protiv nje i izgubila sam vrlo lagano 3:0, bez ikakve šanse i kada sam vidjela ždrijeb, nisam baš bila presretna. Odlučila sam da ću probati, to je jednom u četiri godine, moram dati sve od sebe, želim dati sve od sebe i na kraju mogu reći da nije bilo loše.

Gubila si 1:3 i došla na 3:3, je li ti u sedmom setu ponestalo snage ili je nešto drugo bilo krivo?

-Mislim da je problem bio u prva dva seta, moramo predati reket trideset minuta prije meča, a moj meč je onda još kasnio trideset minuta, znači, bila sam sat vremena bez reketa. Jesam, trčala sam cijelo vrijeme, pokušala sam održati toplinu tijela, ali moja ruka je bila hladna, takva sam i krenula u meč. Prva dva seta dosta sam tvrdo krenula i kada sam se opustila, kada sam postigla radnu temperaturu, počela sam svoju igru, ali to je bilo prekrasno.

Svi su bili zadovoljni tvojom igrom, to je prepoznala i publika u dvorani, kakva je ustvari bila atmosfera?

-Da, na kraju je cijela dvorana vikala moje ime Ivana, Ivana, pljeskali su mi, ja sam mislila, pa ljudi ja sam izgubila. Stvarno su prepoznali moju borbu i moj otpor i nagradili su me velikim pljeskom, bilo je sjajno, nezaboravno.

Kako je ustvari bilo u Parizu, kakvi su kompletni dojmovi?

-Kao što sam rekla, teško je to opisati riječima, taj žamor, ta energija koja vlada olimpijskim selom, hodaš kroz selo, srećeš razne sportaše. Tako sam naletjela i na Nikolu Karabatića, sva uzbuđena pitala sam ga na engleskom jeziku, možemo li se fotografirati, a on je meni odgovorio, joj kaj ćemo na engleskom, kada možemo na našem, pa smo se slikali. Stvarno, ta energija koja je bila u selu i u našoj Hrvatskoj kući, na jednom katu smo se družili, četvrti kat bio je rezerviran za druženje i gledanje drugih sportova. Jedina je zamjerka što je bilo teško doći do ulaznica za druge sportove. Stvarno sve dvorane su bile pune, sva borilišta bila su jako posjećena, mi sportaši smo teško dolazili do ulaznica.

Jesi li uspjela što pogledati?

-Jesam, imala sam sreću što je u našoj dvorani bio stolni tenis, bila je i odbojka i rukomet, pa smo se mogli prošvercati. Imali smo želju pogledati natjecanje u odbojci na pijesku, ali nismo uspjeli ući u borilište, osiguranje je bilo ogromno, probali smo na sve načine, ali nije nikako išlo.

Sigurno je ovo jedno veliko iskustvo za tebe, kakva su tvoja razmišljanja?

-Da, stvarno, to je jedno prekrasno iskustvo i to nikada neću zaboraviti, ne znam što bih rekla, iako su se utisci slegli, još uvijek sam uzbuđena i ponosna što sam bila dio svega toga. Jako je teško to riječima opisati, to se stvarno treba vidjeti.

Smatraš li da je to vrhunac tvoje karijere?

-Mislim da je to vrhunac karijere svakog sportaša, zato što na Olimpijske igre dolaze najbolji, dok sam bila malena, sanjala sam kako bih mogla jednog dana i ja nastupiti među najboljim sportašima svijeta. Što se tiče odlaska na Olimpijske igre u Parizu sve je to nekako spontano krenulo i evo završila sam u Parizu.

Igraš u Austriji, članica si kluba iz Linza, ostaješ li i dalje tamo?

-U Austriji sam nekih pet godina, tu negdje, ostajem i dalje tamo. Počela sam dolaziti u Austriju kao sparing partner, pošto imam tu neobičnu igru, defenzivnu, lovac sam, nema nas puno u svijetu, pa su mene zvali kao sparing partnera. Na kraju sam postala asistentica trenera i izbornica ženske juniorske reprezentacije Austrije. Igram sada za "Linz", prvo sam igrala za "Villach", a evo sada sam u "Linzu", ali voljela bih svoju karijeru završiti u Dugoj Resi.

Počela si s medaljama u kadetskoj i juniorskoj konkurenciji na europskim prvenstvima, sjećaš li se još tih vremena?

-Da, ja se sjećam, ali tko se još toga sjeća, dvije europske medalje, jedna kadetska ekipna i  jedna juniorska pojedinačna medalja. To je bilo davno, ali nisam zaboravila osjećaj kako je osvojiti europsku medalju. Bilo je jedne godine natjecanje u Parizu, vozili smo se po Seini, ima jedan most u Parizu, ispod kojeg kada prođeš zaželiš si želju, moja želja je bila osvojiti europsku medalju i ostvarila se.

Bio je to put od kadetske konkurencije do Olimpijskih igara u Parizu, kada se osvrneš unatrag, jesi li zadovoljna kompletnom karijerom?

-Pa jesam, kada pogledam sve unazad, zadovoljna sam, ostvarila sam stvarno sve. Imam još jednu želju, imam naslov državne prvakinje pojedinačno i u paru, a fali mi još u mješovitim parovima, pa možda se i to ostvari za par mjeseci.

Kakvi su planovi, možeš li i dalje držati dobru formu i pokušati se kvalificirati na Olimpijske igre u Los Angelesu 2028. godine?

-Ja sam u jednom momentu najavila 2028. godinu u Los Angelesu, mislim da to nije tako daleko. Sve ovisi o motivaciji i mojoj fizičkoj spremi, hoću li biti zdrava ili ne, za sada jesam i ne fali mi motivacije, a vidjet ćemo što će biti.

Ima dosta primjera da se u stolnom tenisu može dugo trajati, kakvo je tvoje mišljenje o dugom trajanju u sportu?

-Ja bih to ovako rekla, općenito se produljila dobna granica u svakom sportu, prije si se s trideset godina išao umiroviti, bio si veteran, sada je došlo do toga da igraš dalje i sa četrdeset godina, ne samo u stolnom tenisu, nego i u ostalim sportovima. Ja ne osjećam još trenutno umor, je li to dobro ili ne, mislim da bi trebala u svojim godinama već lagano osjećati, ali ne, osjećam se baš fizički dobro. Kada sam u Dugoj Resi odem ujutro na stadion, odradim svoju turu, mogu reći slobodno da bih voljela doživjeti Olimpijske igre 2028. godine u Los Angelesu.

U tvom sportskom životu od malena moto je bio rad, rad i samo rad, to se na kraju i isplatilo, slažeš li se s tim?

-Pa da, to traje od malena, bilo je nas desetak cura koje smo zajedno trenirale i jako puno smo radile na kondiciji. Dosta smo očvrsnule i fizički i mentalno na kondicijskim treninzima, tako da je to sada kulminiralo i jako se dobro osjećam.

Nakon 2012. godine, u Parizu si bila prva hrvatska stolnotenisačica na Olimpijskim igrama, bila je to jedna kriza, što misliš o tome?

-Da, zadnje su bile Cornelia Vaida i Tian Yuan, ne bih znala reći zašto između nije bilo niti jedne stolnotenisačice, nije da Hrvatska nema dobre igračice, možda jednostavno nije bilo prilike za kvalificirati se. U stolnom tenisu možeš se plasirati na Olimpijske igre temeljem svjetske rang liste i kroz kvalifikacije. Mi smo ove godine imali te kvalifikacije u svibnju u Sarajevu. Išla sam na te kvalifikacije, međutim, nisam se uspjela kvalificirati, imala sam peh, na dan kvalifikacija probudila sam se s temperaturom 38 stupnjeva. Naravno, nastupila sam na turniru, prošlo mi je kroz glavu, imaš najvažniji turnir u zadnje četiri godine i snađe te tako nešto. Međutim, odigrala sam turnir, čak i dobro, bolje nego sam očekivala, ali nisam se kvalificirala, samo pet igračica kvalificiralo se na tim kvalifikacijama, a svaka zemlja poslala je dvije cure. Ne bih znala reći zašto se niti jedna cura prije mene nije plasirala tih godina, ali mogu reći da je teško, nije lagano, u stolnom tenisu nije lagano to ostvariti zbog velikog broja Kineskinja.

Članica si ženske reprezentacije Hrvatske, kakvo je trenutno stanje u hrvatskom ženskom stolno tenisu, muški trenutno ostvaruju bolje rezultate?

-Muški drže tu konstantu, tu su četiri igrača koja su jako dobra. Što se tiče ženske reprezentacije, pa mladost nije loša, imamo dobru mladost, imamo Hanu Arapović, a nadam se i Leeloo Vukelja jednog dana, već je sada bila na Europskom prvenstvu u Malmeu i ušla među šesnaest najboljih, znači, već kao kadetkinja je dobra i ako sve bude u redu, nastavi se razvijati, mogla bi izrasti u jednu dobru seniorsku igračicu. Mislim da nije toliko bitno koje mjesto imaš u kadetskoj i juniorskoj konkurenciji, bitna je seniorska konkurencija. Gledajući danas, tko se sjeća da da imam dvije medalje s europskih kadetskih i juniorskih prvenstva, bitno je što napraviš u seniorskoj konkurenciji. Ako Leeloo nije osvojila medalju u kadetskoj konkurenciji, nema veze, samo naprijed pozitivno, treba trenirati i jednog dana izrasti će u pravu seniorsku igračicu. Moram spomenuti Han Xue Vukelja, koja je nešto sitno mlađa od mene, ali i dalje je najbolja hrvatska igračica, po meni.

Uz tebe, u reprezentaciji su još dvije igračice koje su igrale u "Aquaestilu" Andrea Pavlović i Lea Rakovac, kakva je suradnja?

-Andrea Pavlović je zajedno sa mnom u "Linzu", već drugu godinu, bila je tri godine u "Aquaestilu" u Dugoj Resi i naša suradnja se nastavila. Sada imamo u listopadu Europsko prvenstvo i na to prvenstvo uz Hanu Arapović, Leu Rakovac, Mateju Jeger i mene ide i Andrea Pavlović.

Igraš u Linzu, ali pokušavaš što više biti u Dugoj Resi, kako ti ide?

-Idem u Linz na mečeve i kada vodim kampove za mlade igračice, u kolovozu jedna Kineskinja i ja vodimo u Linzu jedan kamp za djevojčice do petnaest godina. Onda se vraćam doma, počinju pripreme reprezentacije za Europsko prvenstvo, a 7. rujna počinje klupska sezona. Od 26. rujna do 6. listopada bit će u Pekingu "Grand Smash 2024. ", to je za nas stolnotenisače vrlo važan turnir.

Ti si defanzivac, lovac, kada si se odlučila za taj stil igre?

-To je bilo davno, bila sam mlada igračica, igrala sam malo dalje od stola, trener me pitao želim li biti lovac, ja sam rekla može, iako nisam imala pojma što to znači. Da se mogu ponovno roditi, opet bi igrala stolni tenis i opet bi bila lovac, jer taj stil igre, koji ja igram je vrlo rijedak, ja moram biti strpljiva i strpljiva i kada vidim priliku napasti krećem, tako da je to dosta težak stil.

Ima dosta igračica kojima ne odgovara tvoj stil igre, što misliš o tome?

-Pa, zato i trajem tako dugo, dosta mladih igračica ne zna igrati na moj stil igre, zato što nas je malo. Promjenom loptice, kako se loptica mijenjala iz celuloida u plastiku, ugasile su se rotacije na lopticama, a lovac je živio od rotacija, tako da dosta lovaca je odustalo igrati. Sa starijim igračicama mi je teže igrati, jer one znaju igrati na lov i imale su prilike puno trenirati na lov.

Ima li puno lovaca u svjetskom stolnom tenisu?

-Čistih lovaca kao ja ima, ima jedna Korejanka, ona je nešto bolja od mene, ima jedna Šveđanka koja lovi samo s jedne strane, a čistih lovaca u Europi nema. Ima jedan Kinez, koji igra za Slovačku, on je čisti lovac, bio je sada na Olimpijskim igrama u Parizu, da, nema nas puno lovaca.  

Jesu li Olimpijske igre donijele nešto novo u stolnom tenisu?

-Kod žena ništa novo, dvije Kineskinje u finalu, Japanka treća. Kod muških napravljena je mala revolucija, Prvi sa svjetske rang lista Kinez Wang Chuqin izgubio je u drugom kolu od Šveđanina Trulsa Moregardha, to nije bilo očekivano. Dogodila se situacija, gdje je Wang Chuqin igrao dan prije finale mješovitih parova i reporter mu je stao na reket i slomio ga. Možda to zvuči čudno, OK, on ima deset drugih reketa, ali teško je pronaći dva ista reketa, da imaju istu brzinu, istu kontrolu, istu tvrdoću. Tako da je on uzeo rezervni reket i igrao s njim, gledala sam taj meč i prva dva seta nije dobro igrao, snalazio se, ali bilo je prekasno za preokret, je li zbog toga izgubio, nikada nećemo znati, ali mislim da mu nije bilo isto kao igrati sa svojim reketom. Tako je olimpijski pobjednik postao još jedan Kinez Fan Zhendong.