„Nadam se da sam ostavio dobre tragove u srcima i u sjećanju vjernika ove župe“

Župnik Župe Presvetog Srca Isusovog, velečasni Dražen Karačić u nedjelju, 18. kolovoza oprostit će se sa župljanima Novog centra gdje je službovao proteklih 11 godina. Oproštajnu će misu služiti u 19 sati, a nakon mise oproštaj je planiran u dvorištu crkve.

Naime, odlukom nadbiskupa mons. Dražena Kutleše, vlč. Karačić, ujedno i dugogodišnji dekan Karlovačkog dekanata razriješen službe župnika u Župi Presvetog Srca Isusova u Karlovcu i imenovan je župnikom u Župi sv. Petra Apostola u Zaprešiću.

Povod je to za razgovor u kojem se vlč. Karačić osvrnuo na godine provedene u Karlovcu.

Kad ste došli u ovu župu 2013. godine, jeste li došli iz veće ili manje župe?

-Došao sam iz jedne, gledajući Krapinski dekanat, velike župe. Došao sam iz seoske župe, koja je imala 27 sela, tri redovite kapelice. Uspoređujući s ovom župom po površini je veća, a po broju stanovnika je to manja župa.

Kakvi su bili dojmovi u ovoj, gradskoj župi?

-Na početku mi je to bio šok. Oko sebe vidiš samo zgrade, iako imamo nešto kuća u Senjskoj, Domjanićevoj i tim manjim ulicama. Uvijek je svaki premještaj pozitivan šok, gdje se čovjek mora trgnuti, mora se opet dokazivati, upoznavati ljude, sredinu u koju je došao, vjernike, situaciju u kojoj se našao. To može biti naporno, ali uvijek je to veliki izazov. Najveća razlika između seoskih župa i gradske je da sam tamo gdje sam bio u Svetom Križu Začretju poznavao svaku kuću, svaku obitelj, svakog čovjeka. U gradu je to drugačije. Naš se Karlovac „širi“, grade se nove zgrade i u našoj župi. Tu treba pronaći način da se preko djece, preko vjeronauka, misa, različitih slavlja upozna roditelje, djedove i bake, kako bi poznavali što više ljudi.

Spomenuli ste da se treba ponovo dokazivati, koliko u tome „pomaže“ ili „odmaže“ prethodnik?

-Ne treba se s tim opterećivati. Svaki svećenik, ne samo svećenik, nego i svaka osoba na svakom radnom mjestu donese nešto novo, donese sebe u novu sredinu. Ljudi se nauče na jednu, a onda  dođe druga osoba. To je kod nas u Crkvi sasvim normalno da se svećenici mijenjaju. Ono što želim reći je da svijet nije počeo sa mnom niti će sa mnom završiti pa tako niti ova župa. Kao što znate djelovao je ovdje vlč. Josip Zidarić, pokojni, koji je pripremao ovaj teren, imao ideju, sagradio crkvu. Nakon njegove smrti je došao vlč. Norbert Ivan Koprivec i nastavio tako je i on, evo, otišao u Veliku Goricu, ja sam došao nakon njega. Trebalo je promatrati i upoznavati da bi čovjek mogao nastaviti raditi i na duhovnom i na materijalnom planu ono što je bilo pred nama i što je trebalo.

Nakon 11 godina u Karlovcu, kakve uspomene nosite?

-S obzirom da je ovo Župa Presvetog Srca Isusova tako ću je i ja dalje nositi u svome srcu, sve lijepe događaje, sve drage ljude. Ne želim ovdje govoriti da je netko nešto napravio, smatram da ja nisam ništa napravio, nego su sve ljudi napravili, da se razumijemo. Najveće bogatstvo koje svećenik može ponijeti iz jedne u drugu župu, su zapravo ljudi. Mada se svi mi danas žalimo da smo ponekad samo brojevi, kako na poslu tako i drugdje. No, najveće bogatstvo jesu ljudi. Postoji puno, puno radosnih trenutaka u životu svećenika, to su susreti, druženja, nešto što učinimo zajedno i onda smo sretni, pogotovo kad znaš da si učinio nešto lijepo što će drugoga usrećiti.

Uz župljane, u Karlovcu ste upoznali i surađivali i s drugim svećenicima.

-Suradnja je među nama svećenicima bila korektna i dobra, posebice s našim redovnicima, s braćom franjevcima i braćom pavlinima na Kamenskom. S obzirom da sam obnašao skoro dva puna mandata službu dekana upravo sam ja trebao biti onaj koji povezuje i spaja te koji nekako i pomiruje. Gledajući realno, niti se podcjenjujući niti se precjenjujući, mislim da je suradnja bila jako, jako dobra i u onim najvažnijim stvarima našega zajedničkog pastorala djelovali smo zajednički, umjereno, izjednačeno. Uvijek ima slučajeva da je netko nešto učinio po svome, karikiram, neki župnik nije dao nekome potvrdu ili posvjedočenje. Mogu doista reći i radosno se pohvaliti da smo kao zajednica, kao prijatelji, djelovali bratski, primjereno nama koji propovijedamo da pokažemo svojim primjerom da treba prihvatiti subrata koji je malo i drugačiji i ima drugačiji način, ali da zapravo ona cjelina koja je važna, da mi kao župe, kao dekanat budemo u skladu s nadbiskupijom i onim što crkva naučava.

Govorili ste kako ćete pamtiti Karlovac i Karlovčane, a kako se nadate da će oni pamtiti Vas?

-Teško mi je to reći. Ako sam koga povrijedio bilo čime, nesvjesno, jer i to se čovjeku dogodi, onda ću reći: „Oprosti“. Reći ću i hvala za sve ono lijepo, dobro i pozitivno što sam kao čovjek i kao svećenik nezasluženo dobio od svakog čovjeka; od stare bake ili nekog bolesnika, ili možda od djeteta, roditelja, od mladića ili djevojke… Vrijeme uvijek ostavlja tragove, tako i mi ljudi ostavljamo tragove i ja se nadam da moji tragovi neće biti loši, nego dobri tragovi u srcima i u sjećanju vjernika ove župne zajednice.