"Ja sam na stadionu svaki dan i živim s time, odgovorno tvrdim da je "Karlovac 1919" na dobrom putu"

Stjepan Benić Štef bivši nogometaš i trener odličan je poznavatelj karlovačkog nogometa, a desetljećima je vezan uz Nogometni klub "Karlovac 1919". Benić je bio igrač u svom omiljenom klubu, u osam navrata bio je trener seniora, a dugi niz godina trenirao je mlađe selekcije. Popularni Štef i dalje je aktivan u klubu, prati treninge i naravno sve utakmice. Stjepan Benić Štef u nogometu je 64 godine, a 46 godina je u Nogometnom klubu "Karlovac 1919", iz kojeg je otišao u mirovinu, okuplja karlovačke nogometne veterane, koji čuvaju sjećanja na preminule nogometaša. Nedavno je preminuo još jedan veliki karlovački nogometaš Vladimir Baršić, a on i Štef bili su prijatelji i igrali su u isto vrijeme. Štef je istaknuo da se ne može odlučiti tko je bio najveći karlovački nogometaš svih vremena Vladimir Baršić ili Branko Čavlović Čavle. Razgovarali smo sa Stjepanom Benićem o legendama karlovačkog nogometa, Nogometnom klubu "Karlovac 1919" i završnici prvenstva u SuperSport Drugoj nogometnoj ligi te o niz drugih nogometnih tema.

Nogometni veterani u Karlovcu družite se i držite na okupu, a odajete počast svojim preminulim prijateljima, koliko je to bitno za sve vas, kojima je nogomet u krvi?

-Pa to je, mislim prije svega humano, nažalost kada pogledamo sada i vratimo se unatrag dvadeset, trideset napustilo nas je više od deset igrača koji su igrali u Nogometnom klubu "Karlovac 1919". Ja sam na to posebno osjetljiv, svakoga sam ispratio s jednim kratkim govorom, s loptom i sa dresom, pa neka i na onom svijetu uživa, ako tamo ima života. To su sve bili naši prijatelji i zaljubljenici u nogomet.

Nedavno je preminuo još jedan velikan karlovačkog nogometa Vladimir Baršić, no koji nije ostvario uspjeh kakav je zaslužio, kakvo je vaše mišljenje?

-Još uvijek je nerazjašnjena činjenica je li za Karlovac i Nogometni klub "Karlovac 1919" bolji igrač Branko Čavlović Čavlek ili Vladimir Baršić. Ne znamo kako je igrao Čavlek, kasno smo se rodili, ali Vladimir Baršić je bio ogroman talent, taj talent nije do kraja iskazan, falilo mu je motivacije. On je nogomet smatrao kao igru, ali nažalost i ta prokleta bolest je učinila svoje već nakon njegovog odlaska u "Dinamo", ali velim zato sam i njega ispratio. Eto, moram usput reći da sam, nažalost, održao 74 posmrtna govora, sve su to bili prijatelji, sve su to bili građani ovog grada, sve su to bili nogometni znalci.

Iako je bio veliki talent, njegova karijera ostala je nedorečena, kako vi to sve oko njega objašnjavate?

-Da, njegova karijera ostala je nedorečena, što zbog bolesti, ali i nekih drugih stvari, no ono što je odigrao u "Dinamu", odigrao je vrhunski, on je bio standardni igrač prve postave. Ispričat ću vam samo jednu priču iz njegove karijere, jednu utakmicu od mnogo tih utakmica koje je on igrao odigrao. "Dinamo" je igrao europsku utakmicu s njemačkom momčadi "Hamburger SV", gdje je igrao Uwe Seller, najbolji centar Europe u to vrijeme. Baršić je sjajno odigrao utakmicu, pa je sljedeći dan na prvoj stranici "Sportskih novosti" pisalo da je to bila Baršićeva večer. Mi smo svi bili sretni da je nogometaš iz našeg grada, suigrač iz kluba odigrao takvu utakmicu. Jasno mi smo odmah prvom prilikom, odmah u nedjelju otišli gledati utakmicu "Dinamo" - "Radnički" iz Niša, on je počeo utakmicu, ali nažalost, kako bi rekli bio je nedovoljno angažiran, pa ga je trener Čajkovski morao u 25. minuti zamijeniti. Nije zagrizao kako treba, nije iskoristio taj svoj veliki talent, igrao je za amatersku nogometnu reprezentaciju Hrvatske i za amatersku reprezentaciju Jugoslavije. Puno klubova ga je zvalo, imao je poziv "Crvene zvezde" i "Radničkog" iz Niša, ali jasno, pošto je on iz Karlovca prva stanica morala je biti "Dinamo". Počeo je Vlado i suditi, vrhunski je sudio, onda je jedna utakmica bila u Zaprešiću, ne znam tko je igrao, on je imao i kontrolu, vjerujte da cijelo poluvrijeme nije izišao iz kruga na centru i jasno Josip Strmečki, autoritet najveći među sucima, bio je u komisiji u kontroli i rekao je pa kolega bilo je sve dobro, ali kretanje. Vlado mu je odgovorio, na kojoj ste vi utakmici bili. I tako nije napravio to što je mogao, ali opaka bolest je učinila svoje, tako da je on poslije prve bolesti upale porebrice, kada se vratio iz "Dinama" kod nas odigrao jednu, dvije utakmice i otišao u bolnicu na mjesec dana. Po izlječenju je onda još nešto napravio u "Lokomotivi" dvije godine, u Dubrovniku dvije godine i vratio se opet u Karlovac malo igrati, ali to je već bio, kako se kaže labuđi pjev.

Redovno odlazite na groblje odati počast svojim preminulim prijateljima, to je već postao ritual, imate li točno napravljen raspored?

-Pa to je, rekao bih minimalno što im možemo vratiti, kako se možemo odužiti tim prijateljima, nažalost rekao sam već, sada ih ima i petnaestak. Sada smo napravili jedan takav raspored da uvijek kada je bio zadnji dan našeg malonogometnog turnira u Sportskoj dvorani, to je bio zadnji petak u prvom mjesecu, taj dan je bilo finale, odamo počast našim prijateljima. Nekako smo odredili taj datum, jer su nastupali ti dečki na turniru, prvi nas je napustio Miško Stilinović, on je bio igrač poput Vladimira Baršića. I mi smo išli na te grobove, međutim sada ih već ima jedno četrnaest, petnaest u tih 30 godina, tako da odemo Mišku na grob i onda odemo pod veliki križ i tamo zapalimo svijeće za sve. Opet i prema našim članovima nogometašima velikanima vodimo brigu, prema Čavleku, Pepaču Perkoviću, Vlainiću koji nas je rano napustio, prema Mariu Juttu i njima odamo počast. Zahvaljujem se Zorislavu Srebriću i Hrvatskom nogometnom savezu, koji isto vode tu brigu i obavezno na godišnjicu Čavleka obiđemo njegov grob, obiđemo i grobove Pepača, Vlainića i Jutta i evo sada ćemo imati i našeg Vladu Baršića.

Mnogi pamte zlatne dane tog našeg turnira u malom nogometa u Sportskoj dvorani na Rakovcu, je li vam žao što ga više nema?

-To je bilo čudo, u cijeloj regiji to je bio među vodećim turnirima, tri tisuće ljudi u dvorani, balkoni su bili puni na završnici turnira, pa to nije ni jedna priredba mogla ostvariti, nažalost toga više nema. Međutim, ne znam, to je izgleda takva politika, rekao bih da je od tvrtke "Mladost" bio takav program rada da su oni pomalo to napustili. Šteta, žao mi je, cijele subote i nedjelje punili smo dvoranu gledali puno krasnih utakmica, Karlovac je živio za to, nažalost velim, ne znam, to je sada pitanje rukovodstva "Mladosti" zašto se to više ne radi.

Tko je po vama bio najbolji igrač malog nogometa, koji je igrao na parketu Sportske dvorane na Rakovcu?

-Iznad svih stavio bih Antona Samovojsku, on je bio stvarno iznad svih, ma tu je bilo sjajnih igrača iz zagrebačkih ekipa. Hrvatska lutrija imala je tako strašnu postavu, da je to bio užitak gledati ih, to je bilo kao da crtaš olovkom njihove kretnje, njihove pasove, kako je to bilo savršeno, kako su oni znali do gola doći. Imali smo i mi nekoliko puta ekipe u završnici, tu je i naš Miško Stilinović, gotovo je bio čudo za mali nogomet. Mi smo imali treninge u večernjim satima i uvijek smo igrali protiv nekoga. Kada je znao doći netko novi, pa je znao udariti loptu sa centra ili netko tko ima dobar šut, Miško je odmah rekao, čuj nemoj se ljutiti hajde nas ostavi da igramo nogomet. On je imao sasvim drugu viziju nogometa, on je htio da se ta lopta samo prisloni, da dođe ili s lijeve ili s desne strane, na drugoj stativi mora stajati taj egzekutor i da samo prisloni loptu u mrežu. Bilo je na turniru strašnih utakmica zagrebačkih momčadi, Slovenaca i ekipa iz Bosne i Hercegovine, koje su dolazile na turnir. Stvarno je šteta što više nema tog turnira. Kažem, što se tiče igrača, Anton Samovojska je bio iznad svih. Vrlo rado ga slušam i i danas kada komentira utakmice na Hrvatskoj televiziji. Objektivno i istinito komentira nogometne utakmice i događanja uz nogomet, sigurno je najbolji komentator na Hrvatskoj televiziji.

"Karlovac 1919" je vaš klub, na svakoj ste utakmici, momčad je nepotrebno izgubila neke bodove, ali igra odlično protiv jakih, kakvo je vaše mišljenje?

-Nogomet je zato zanimljiv, jer je nepredvidiv. Mi smo složili momčad, imamo najboljeg trenera u ovom dijelu Hrvatske, imamo Igora Pamića. Pratio sam ga i prvi put kada je bio kod nas, kada smo se dizali, kada smo došli do Prve hrvatske lige, sada je uveo još nekih novina u trenažni proces, stvarno živi za to, sto posto je unutra. Mi imamo svoj cilj, publika se vraća, ali misli da još uvijek ne dovoljno, trebalo bi biti najmanje 400 do 500 ljudi na svakoj utakmici s obzirom na grad kakav je Karlovac i s obzirom na nogomet kao igru, koja svuda puni stadione po cijelom svijetu. Nadam se da će se napraviti kvalitetni rezultati, sve je dobro posloženo, uprava je dobro posloženo, dobro se radi. Ja sam na stadionu svaki dan i živim s time, odgovorno tvrdim da je "Karlovac 1919" na dobrom putu.

Momčad je dobila Ivana Krstanovića, bilo je ljudi koji su bili za, bilo je onih koji su bili protiv, je li on po vama pojačanje?

-Apsolutno je Ivan Krstanović pojačanje. Gordan Bunoza, Goran Paracki, Zvone Pamić i sada Ivan Krstanović, pa to su igrači. Gledajte, dok su oni fizički zdravi, dok oni mogu, oni su predvodnica, oni vode, to je veliki pogodak i oni svoje daju, oni svoje obaveze izvršavaju vrlo kvalitetno. Roster igrača je 28, jer ima povrijeđenih, ima kartoniranih, ali ovo su uvijek nositelji, oni drže jednu atmosferu u ekipi i na samom igralištu na polju, to se vidi. Što je sve Zvone Pamić napravio, kakve lopte daje, koliko je golova zabio, a isto je već u godinama, no on je još uvijek sjajan.

Stadion "Branko Čavlović Čavlek" zaista je reprezentativan i Hrvatski nogometni savez često daje Nogometnom klubu "Karlovac 1919" organizaciju utakmica raznih selekcija Hrvatske, koliko to znači?

-To puno znači za promociju nogometa, takve utakmice reprezentativnog formata i muških i ženski reprezentacija raznih dobnih kategorija to znači da klub živi, da se događa nešto. Imamo stvarno dobre uvjete, s pomoćnim terenom s umjetnom travom, pomoćnim travnatim igralištem i glavnim terenom, imamo sve. Imamo uvjete, samo da uđemo u Prvu nogometnu ligu to bi bila, kako bih rekao, nagrada za sve to, za sve što se radi. Klub ima pogon mladeži, koji je jako raširen, to su djeca već od pet godina, to su brojne selekcije djece, nažalost nemamo igrača, zato dolaze igrači sa strane, prije je bilo drugačije. Mogu se pohvaliti, trenirao sam sedam reprezentativaca, dva Janjanina, dva Cvetkovića, dva Lovrena i Dragana Bolića. To su sve igrači koji su bili reprezentativci, a dio svoje karijere, svoje školovanje imali su u "Karlovcu". S njima smo radili Čavlek, Vlainić i ja i na to sam ponosan. Dobro se radi, puno se radi, ali ono što kažem, igrač se rodi, mora imati neke određene kvalitete, a onda se radi nadogradnja.  

Pogon mladeži dobro radi, brojne su selekcije, ali djeca odlukom roditelja odlaze u zagrebačke klubove, je li po vama odlaze prerano?

-Apsolutno, gledajte to je dijete s dvanaest, trinaest godina, to je prerano, nema po meni prije petnaest, šesnaest godina da dijete odlazi iz kluba. To je malo pritisak roditelja, ne znam, oni misle ako dijete igra u "Lučkom" da je bliže Zagrebu, da je to bolje. Nikad nisam protiv toga da djeca igraju gdje im je bolje i oni su mladi odlazili, Cvetkovići i Janjanini, jer ih je tražio "Dinamo", a sada da idu u "Lučko" ili po nekim manjim klubovima, koliko je to dobro to je pitanje. "Lokomotiva" ima jedan takav program koji omogućuje tim mladim igračima da igraju i da naprave karijeru. Roditelji su preambiciozni, treba pustiti dijete da se razvija, ne treba djetetu od pet, šest godina pričati da mu je, ne znam, stric ili ujak bio nogometaš, a mali je uvijek na njega. Previše se tu roditelji miješaju, trebaju sve prepustiti trenerima koji rade s tom djecom.

Ivor Ribar je najbolji igrač koji je u posljednje vrijeme ponikao u klubu, ima ugovor s "Lokomotivom", ali na sreću igra za "Karlovac 1919", tamo je i Marin Šotiček, koji je sve bolji, kako to komentirate?

-Imamo u "Lokomotivi" još jednog mladog igrača, malog Beadera, koji je na našu žalost i na njegovu sreću otišao tamo kao limač s devet godina, sada je već u pionirima i kapetan je u pionirskoj momčadi u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi. Dobar sam s trenerom "Lokomotive" Silvijom Čabrajom, bio sam mu trener u "Jaski" 1991. godine i ostali smo u odličnim odnosima. Razgovarali smo jednom prilikom i on me pitao za Ivora Ribara, ja sam rekao da ima velike kvalitete, da smatram da može biti dobar igrač, da može biti u boljem klubu još bolji. Međutim, ne znam, možda su bile malo lošije pripreme, možda je malo lošija forma, međutim on ima kvalitetu, on će doći na svoje. Nažalost, u "Lučkom" imamo četvero djece od četrnaest godina, ne znam što je tome razlog, ne znam po čemu je "Lučko" bolje od "Karlovca 1919".

Meni je drago da su recimo treneri tih mlađih selekcija u "Karlovcu 1919" bivši igrači kluba, koliko je to dobro po vama?

-Uvijek je to dobro, čovjek koji dolazi treba to voljeti, treba imati respekt prema klubu i kao igrač, kao trener i kao funkcioner i to treba cijeli život trajati, kako se kaže. Nažalost, vidite, takva su to vremena, igrač se ipak rodi, znate ne može se to napraviti. Evo samo jednog primjera, jedna "Duga Resa" imala je prije 60 godina četiri prvoligaška igrača, dala je dva Perušića, Cvitkovića i Dragu Drvodelića koji je igrao za B reprezentaciju Jugoslavije. I "Karlovac" je imao sjajne igrače, evo sada nam je otišao jedan od njih Vladimir Baršić. Sada je tu malo kriza te kvalitete vjerujem da će biti bolje, može se nešto napraviti, nije to tijesto da se može ispeći, ali nadajmo se, velim, da sve ide na bolje.

"Karlovac 1919" porazom od "Opatije" izgubio je nadu za ulazak u viši rang, kakvo je vaše mišljenje?

-Bio sam 99 posto optimist da ćemo ući u viši rang, pratim cijeli proces treninga, sve utakmice, bio sam siguran da ćemo uspjeti, ali evo poraženi smo od "Opatije". Zadnju utakmicu igramo kod kuće s "Radnikom" iz Križevaca i tu se moramo pokazati. Uvijek se rado sjetim naših prvoligaških dana prije četrnaest, petnaest godina, čuvam razglednicu s tablicom, gdje smo jednu noć prespavali na prvom mjestu.