Krenuli bez ikakvog iskustva i kafić od 30-ak kvadrata pretvorili u omiljeno mjesto za izlaske

Ispijanje jutarnje kave,  vrijeme pauze na poslu, poslijepodne uz hladno pivo ili večernji izlazak uz pijuckanje koktela – mnogi će za to izabrati kafić König.

„Strateški“ je izuzetno pozicioniran na ćošku preko puta Zorin doma gdje se s terase može vidjeti tko prolazi Korzom, tko šeće po promenadi, tko ide u kino ili tko je bio u kazalištu. To je tek jedan plus, a da je ovaj kafić postao toliko popularan zaslužna su definitivno braća Borna i Sven Prpić koji ga vode unatrag četiri i pol godine.  Ime kafića nisu mijenjali, kažu ionako će gasvi zvati König jer pod tim imenom radi duže od 30 godina.

Naime, kafić je otvoren 1992. godine, a od bivših vlasnika posao su braća Prpić preuzela 2019., kad je starijem Borni bila tek 21, a Svenu samo 19 godina.

-To mu je bio prvi posao (Svenu), nije prije toga nikad radio. To mu je i jedini posao. Dobro mu je pa ne želi dalje tražiti…, kazao je „glasnogovornik“ Borna.

U ugostiteljske vode njih su dvojica na neki način „uplovili“.

-Otišao sam 2018. godine raditi na kruzer u Ameriku. Radio sam sedam mjeseci i tad sam prvi put došao u doticaj s ugostiteljstvom. Inače sam završio školu za arhitektonskog tehničara, kao i Sven. Dakle, završili smo totalno drugo zanimanje. Put me odveo da vidim malo svijeta i tamo sam ušao u ugostiteljstvo i kad sam se vratio otvorila se prilika da se i sami počnemo baviti ugostiteljstvom. Stari vlasnici su bili dugogodišnji prijatelji naših roditelja, a i roditelji su prije dolazili u ovaj kafić. Vlasnici su otišli u penziju, prodavali su posao, a mi smo se našli u prilici da ga preuzmemo. Imao sam nešto ušteđevine s broda, pitao Svena želi li sa mnom ući u posao, da bude obiteljski biznis i tako smo 2019. godine upustili u to.

Kako je Borna ispričao nakon preuzimanja posla za obojicu je slijedio hladan tuš, jer raditi kao konobar i voditi kafić definitivno nije isto.

-O vođenju kafića znao sam doslovno ništa. To je za nas bilo kretanje iz nule. Prva godina dana bila je period prilagođavanja i bila nam je najteža. Taj dan kad smo otvorili, početkom srpnja, bili su Dani grada i bili smo praktično bačeni u vatru. Trebali smo se brzo snaći.

Bilo je tu i plača, željeli smo odustati… Gosti na terasi, a mi nismo znali ništa, ni iskucati račun, ne znaš maltene otvorit kasu, Sven nije znao uopće raditi kave, nije znao držati tacnu, ništa. Ja sam, kao, znao nešto i njemu davao naputke. Nije bilo previše posla, ali i to je puno kad ništa ne znaš. No, nismo odustali, rekli smo si ajmo probat izdržat' i izvuć' i tak' je i bilo. Puno su nam pomogli mama i tata, bili su nam podrška od početka, jer su htjeli oživjeti ovaj kafić i da nas dvojica u tome uspijemo, ispričao je o poduzetničkim počecima Borna.

-Na početku mi je bilo teško, a sad mi je super. Kad smo počeli mene je bilo strah prići čovjeku, ubacuje se Sven.

-Držao je tacnu s obje ruke. Kako sam radio od jutra do mraka, velim mu da se idem malo odmorit', jer nam baka živi tu preko ceste, a Sven krene: „Nemoj ić', nemoj ić', mene je strah“ i onda je zvao dedu da dođe i da sjedi s njim, detaljniji je bio Borna.

-Nije lako kad ne znaš, a nismo imali nekog tko bi nas naučio, nekog iskusnog konobara da nam pokaže kako se radi. Dolazio je jedan naš rođak, ali tu i tamo jer je i on radio. Tako da smo većinu  naučili iz vlastitog iskustva. Kad bi mi netko rekao da nisam dobro napravio onda sam popravljao dok nisam naučio. Puno puta sam razbio i prolio piće, jednom sam prolio čaj po gostu. Naravno i sad se zna dogoditi i da se nešto prolije ili razbije, ali sad je to puno, puno rjeđe, ispričao je Sven.

Praktički su se preko noći morali prilagoditi, odrasti jer bilo je ili raditi ili propasti.

-U početku smo morali tu biti od jutra do mraka. Nisi samo konobar, to je nabava robe, knjigovodstvo, moraš brinuti o svemu, plaćanju računa, a s 20 godina nisam znao skoro niš' o tome, a Sven nije znao ni konobariti. Radili smo dugo samo nas dvojica jer ne možeš ni zaraditi da nekog platiš i jedino možeš uspjeti ako se sam trudiš. Nema godišnjeg ljeti, nego se radi i tako smo skupili neki kapital da bismo mogli dalje uložiti i oplemeniti posao. Tek nakon četiri godine smo zaposlili jednog konobara, a ljeti imamo ispomoć i zapošljavamo pretežno studente, većinom naše poznanike i prijatelje.  

Planirali su König oživjeti kao kvartovski lokal, ali i za to je trebalo i vremena i puno posla.

-Bivši je vlasnik dosta zapustio posao i ako nije bilo nekih događanja u blizini u kafiću doslovno nije bilo nikoga osim nekolicine koji su bili ranije stalni gosti. Trebalo je tu puno truda, ali i ljubavi da se oplemeni sam ovaj prostor. Prvi nam je korak bio da radimo svaki dan, jer je stari vlasnik često zatvarao i radio samo jutarnju smjenu. Počeli smo i uređivati pomalo, ali nismo imali previše novca za to, malo po malo ipak je krenulo na bolje, kaže stariji Prpić.

Krenulo je od dobre kave, a onda i svake godine korak dalje.

-Ipak je Karlovac grad pive i htjeli smo ubaciti nešto novo u ponudu, a to je bila piva i to domaće kraft pive, znači baš hrvatske. Tu su nam „uletili“ Lepi dečki iz Čakovca i pružili su nam podršku, i dalje radimo puno s njima. Sad smo došli do toga da imamo između 30-ak do 40 vrsta pivi. Htjeli smo privući mlađu ekipu, ali da kafić bude i dalje pristupačan za sve, tako da imamo sve vrste pića. U početku smo se fokusirali da imamo dobru kavu i dobru pivu, da budemo prilagođeni za sve naraštaje, da cijene budu pristupačne, da bude domaća atmosfera i da bude kvartovski kafić, ali opet u centru grada smo pa da bude i mjesto izlaska. Tu su i brojna događanja za Dan grada, Dani piva, Advent… Tu nam je Zorin dom, dolaze glumci i tako je od ovog mjesta nastala neka priča… Trudimo se i dalje imati nešto novo, pokušavamo biti u trendu pa sad imamo i dobru ponudu koktela, nastavlja „po karlovački“ Borna i dodaje da je Sven je došao do profića iako u početku nije niti kave kuhao.

Kako je Borna spomenuo velika podrška i zaslužni da Sven i on nisu odustali od posla su roditelji. Ispričao je da je mama bila dugogodišnja članica Dramskog studija u Zorin domu pa su neki od čestih gostiju glumci. Tata je s Kostom iz Ziggya držao jedno vrijeme šank na Maloj sceni 90-ih tako da oboje imaju široki krug poznanika i prijatelja. U početku su upravo prijatelji roditelja bili najčešći gosti, koji su im došli na taj način dati podršku.

-Sad su naši gosti većinom mladi ljudi, ali dolaze nam i stariji, pa može se reći od 7 do 77. Bitno je prilagoditi se, a gost cijeni kad se trudiš oko njega. Mi možemo pričat' i s gostom od 7, ali i od 77 godina. Nije dosadno njima, a ni nama, sa svima smo dobri.

Osim što su nakon četiri godine zaposlili konobara postali su i sponzori, imaju „svoj“ haklerski košarkaški klub.

-To nam je super, prava gradska priča, to su mladi dečki koji dolaze u kafić, naša generacija. Ispalo je super, bili su treći u hakl ligi, imamo ovdje i pehar. Nastavit ćemo i ove godine i sad očekujemo da ekipa bude prva, kaže Borna.

Sven i Borna zajedno su vlasnici 50-50 posto, a kako su se u uhodali u posao tako su i podijelili poslove.

-Ja sam zadužen za ove operativne dijelove kafića, nabavu robe, a stalno nešto ode i od opreme pa i o tome vodim računa, a Sven, uz to što ovdje radi, većinom je zadužen za plaćanje računa, ukratko za papirologiju, ali još uvijek nam tata dosta pomaže, napomenuo je Borna, a kaže da je tata imao veliki utjecaj kad je u pitanju glazba.

-Prijepodne puštamo jazz, malo funk, navečer rock, indie rock… Puštamo samo to, kome se sviđa dođe, kome ne ili ako želi slušati neku domaću muziku, ima drugih lokala. 

U kafiću su ponekad i „gosti“, kad ne rade dođu s prijateljima na kavu, ali ako primijete gužvu odmah idu pomoći.

Kao i svi, kao mali su nesuglasice rješavali fizički, potući se je bilo normalno. Neke ozbiljne svađe sada su rijetke, sada  kad imaju zrelih 26 i 24 godina.

-Svađe si ne možemo dopustiti jer onda pati posao, prilagođavamo se jedan drugom, uvijek postoji kompromis, pretrpiš ako ti nešto smeta, ali rijetko su tu neke svađe, doma možda češće, kaže Borna.

-Znamo se zakačit, ali brzo se riješi, ispriča se jedan ili drugi, uključuje su u razgovor i Sven, a pitam ih koji prije popusti?

-A, Borna.

-Ja sam popustljiviji, Sven se naljuti i onda ne priča…

-Imate cure?, pita kolega Dinko.

- Ja imam, a on ne zna. Ona često pomogne, ima svoj posao, ali kad su manifestacije i treba uskočiti onda i ona pomogne, odgovara Borna.

Prostor kafića inače je u državnom vlasništvu i ima 30-ak kvadrata, ograničen im je i prostor terase, ali i ljeti i zimi se traži mjesto više. O proširenju ili nekom drugom većem prostoru ipak za sad ne razmišljaju.

-Zadovoljni smo ovime što smo stvorili i što imamo. Želimo još učiti i steći iskustva u ugostiteljstvu. Nismo u ovom trenutku toliko hrabri i prijeći na nešto veće jer to znači fizički više radne snage i više posla, a na to nismo spremni ni Sven, ni ja, ali i dalje radimo da ovo unaprijedimo, zaključuje Borna.