Kazališna kritika

„Pepeljuga“ – princeza kazališne sezone Zorin doma

VIŠE IZ RUBRIKE

Mjuzikl koji se gleda iznova i iznova i iznova!

Kako je Dramski studio Zorin doma uvjerio cijeli grad u stvarnost bajke!

Suvišno bi bilo i posve izlizano oslikavati samo puke dojmove s ovog mjuzikla. Predstava je zapravo inačica starijeg komada u režiji Berislava Frkića (1995.). U smislu naše kazališne scene dobila je ponovno priliku da se predstavi. Premijerske izvedbe su popunile čitavu dvoranu u čak dva termina, a kasnije izvedbe su ih uvjerljivo pratile u posjećenosti. Malo tko od onih koji inače posjećuju kazalište, kažu da „Pepeljugu“ Dramskog studija još uvijek nisu pogledali.

Umjesto da se obraća pozornost na klasične scenske atribute, nakon toliko izvedbi, kada predstava polagano ulazi u svoj repertoarski život prve sezone, vrijednije je reći zašto je ta predstava („mjuzikl“ – inzistiraju neki) važna. Svi smo vidjeli da je izvedba odlična, ali malo tko bi mogao navesti razloge njene velike važnosti, a kao što je već spomenuto neizmjerno je važna. Važna je jer je predstava oživotvorena po tekstu Vladimira Nazora čiji opus skriva takve bajkovite bisere poput naše domaće inačice „narodne“ Pepeljuge. Važna je jer ju je priredio (opet, kao i te čuvene '95.-e) Dramski studio pod vodstvom Sanje Hrnjak koji se kao vječno dijete i tipična „kazališna družina“ mota pod nogama većih, institucionalnih, državnih kazališta. Tako se ponekad događa da amaterizam „družine“ izvedbom prijeđe u praktički kazališni profesionalizam, a upravo to se dogodilo s „Pepeljugom“. Važna je jer je dupkom napunila Zorin dom što nije stalna pojava. Zapravo, da se ne lažemo publika ju je okrunila za princezu kazališne sezone. Važna je, nadalje, jer prikazuje mlađim generacijama stare, ali vrijedne pojmove i čitave institute jednog davnog, ali možda jednostavnijeg vremena. Tako bi u malo kojoj suvremenoj predstavi mogli toliko prirodno i lako čuti izraz „cjelov“ ili „preslica“.

Uostalom da nije važna ne bi ju planirali „inaugurirati“ na nešto što se naziva – nosači zvuka. Naime spominjano je i njeno produkcijsko ostvarenje na jednoj od verzija nosača zvuka Croatia Records-a. Reklo bi se – arhaično je, ali na to treba gledati tako da samo uistinu važne stvari još uvijek bivaju sačuvane na nosačima zvuka. Slično kao što se i kraljevi još uvijek okrunjuju tako se i važne izvedbe još uvijek stavljaju u nosače zvuka.

Najveći adut predstave bajkovito je veselje utjelovljeno u pjesmi i plesu. Bogatu glazbenu rapsodiju ne pružaju samo glavni likovi koji su uvijek spominjani u najavama i prvim kritikama, među kojima valja uvijek isticati ulogu i veličinu glasa Ivanke Boljkovac koji je ovu bajku učinio još značajnijom. Mnogo je tu likova koji u svojoj navodnoj sporednosti u trenucima nose čitavu scenu poput pastirice (Lucija Klarić), mljekara (Marko Ambruš), lončara (Luka Boljkovac) i drugih koji to čine jednako profesionalno i glazbeno uvjerljivo. Velika uloga čarobnjaka (Stefano Surian) generira najveću energiju pozornice koju dodatno potpiruju njegov pomoćnik (Viktor Šoštarić) te zagonetna Samanta (Dora Stanišić). Pa opet, nitko od njih ne bi izgledao uvjerljivo da nema ogromnog veselja koje kroz čitavu predstavu pružaju svi oni pomoćni likovi silnih pekara, seljaka, trgovaca itd. Mladi glumci bez jedne samostalne riječi opskrbili su predstavu onim najzahtjevnijim – uvjerljivim osmjehom. Svima njima valja dati posebnu vrstu pohvale jer se na takve likove rjeđe obraća pozornost, a zaslužni su za ovaj uspjeh kao i oni glavni. Samo raskoš scenografije i kostimografije nalaže veliku koncentraciju, a za potpuniji dojam fabule zahtjeva se opetovano gledanje.

Mnogo ljudi zaista ne zna da je Vladimir Nazor autor hrvatske inačice Pepeljuge koja je ovako krasna i topla bajka. Koliko je smiješno, toliko je opet izvanredno da nakon pogledane predstave možete uvjeravati ljude da ste zaista svjedočili pravoj bajci Dramskog studija. Za one koji bi se pak htjeli uvjeriti da je Vladimir Nazor napisao hrvatsku inačicu Pepeljuge moći će knjigu posuditi u gradskoj knjižnici. Prvo i do sada , kako se čini, jedino dostupno izdanje iz 1947. potrudili su se nabaviti, potaknuti ovom predstavom. I to uostalom govori koliko je predstava važna.

Kritiku napisao: Boris Sertić

🎞️ Najavni video Pepeljuge pogledajte ovdje.