"Naš slogan, nekakva naša mantra je živi slobodno, svatko u našem društvu može izabrati što želi"

Osmica, društvo za planinarenje, istraživanje i očuvanje prirodoslovnih vrijednosti osnovano je 11. prosinca 2014. godine i u tih osam godina ostvareni su zapaženi rezultati. Društvo prijavljuje svoje projekte na razne natječaje i sredstva koja se dobiju glavni su prihod. Tako je Osmica nedavno u sklopu projekta "Poleti moj anđele" kojeg financira tvrtka "Inkasator", vodila štićenike i stručno osoblje Centra za odgoj i obrazovanje djece i mladeži Karlovac na jednodnevni izlet u Fužine. Po sunčanom i relativno toplom danu, sudionici su obišli jezero Bajer. U dvije zasebne grupe posjetili su špilju Vrelo uz pratnju stručnog voditelja. Špilja je jedna od rijetkih u ovom dijelu Europe koja je prilagođena i posjetiteljima s posebnim potrebama. O aktivnostima i radu društva razgovarali smo s predsjednikom Osmice Vitomirom Murganićem.

Kada je društvo osnovano i koliko imate članova?

-Puni službeni naziv je Osmica, društvo za planinarenje, istraživanje i očuvanje prirodoslovnih vrijednosti. Iz samog naziva se vide naši osnovni ciljevi. Osnovani smo 11. prosinca 2014. godine na Međunarodni dan planina, pa eto i to ima jednu svoju simboliku. Godišnje se vrtimo negdje između 130 do 170 članova, što po nekim standardima Hrvatskog planinarskog saveza nas svrstava u veća društva u Hrvatskoj. U vrijeme pandemije, koja je sada iza nas, bili smo nešto manje aktivni, ali ne opet neaktivni budući se naša djelatnost ipak svodi na otvoren prostor, ali smo opet morali poštivati neke mjere, nije bilo sastanaka sve se održavalo online kao u cijeloj državi. Ipak smo uspjeli organizirati svake godine i planinarsku školu i malu planinarsku školu te tridesetak, kako koje godine, 20 do 30 izleta u hrvatska gorja i susjedna nam gorja.

Radite na promociji planinarstva i uključivanju što više ljudi u planinarenje, što vam je zapravo bitno?

-Nama je zapravo bitna kvaliteta, mi nismo turistička agencija i mi ne vodimo ljude na izlete da im bude lijepo. Naši članovi su došli iz planinarskih društava u Karlovcu, ali i izvan Karlovca, tako da mogu reći da imamo puno članova i u Rijeci, i na Krku i u Zagrebu i tako dalje. Naša intencija je bila broj jedan planinarenje na jedan drugačiji način, da planinu treba cijeniti, voljeti, a naročito sada u ovo vrijeme treba i jako čuvati. Mi dosta baš radimo na očuvanju prirodoslovnih vrijednosti kroz razne edukacije, recimo s igraonicom Gradske knjižice "Ivan Goran Kovačić" radimo pet, šest radionica gdje djecu odvedemo na teren da vide kako se to razvrstava otpad, da naučimo dijete da ne bere tratinčice u parku, kada ih tete izvedu u šetnju parkom. Mala planinarska škola zamišljena je na način da djeca u pratnji svojih roditelja, baka, djedova ili teta idu s nama u planine, ali ne da mi budemo igraonica, nego da i roditelji i oni uživaju u prirodi, da nauče nešto o toj prirodi, da je nauče prije svega cijeniti i voljeti, to je nekakvo naše poslanje. S tim da mi imamo određenih sekcija unutar društva kao što su vodička sekcija, speleološka sekcija, speleolozi su posebna priča za nas, jer smo mi jedini ostali u Karlovcu koji imamo organizirani speleološki odsjek, koji ima speleologe, bez obzira što speleologija ima tradiciju od 1957. godine u Karlovcu. Nažalost, ostalo je samo kod nas, mogu reći da su naši speleolozi izuzetno aktivni, da rade jako puno projekata, jako puno rade na istraživanjima, ne samo špilja u Hrvatskoj, dosta rade po Bosni i Hercegovini, sada su uključeni u ovaj projekt nizinske pruge Rijeka-Karlovac, rade na toj trasi, jer po novim zakonima ništa se ne smije raditi na infrastrukturi, ne smije se više ništa napraviti, izgraditi cesta, neki veliki prostorni objekti, a da prije toga speleolozi ne istraži teren. Speleolozi moraju vidjeti da li ima nešto, da se ne dogodi kakva nesreća.

Ima planinara koji volje manje gorje, a ima i onih koji volje ići u visoko gorje, kako ste vi to uskladili?

-Pa naš slogan, nekakva naša mantra je živi slobodno, znači svatko u našem društvu može izabrati što želi. Ako želi ići u visoka gorja, ima ekipa koja to radi i priključi se jednostavno toj ekipi, visoko gorje to su uglavnom planine Slovenije, Austrija i Italije, to su planine iznad 3.000 metara i tu je već malo i ozbiljnije planinarenje. Imate planinarenje u grupi koju ja vodim, to je grupa seniora, zna se zašto, ali uglavnom još uvijek se ne damo i mi uglavnom idemo na gorja između dvije i tri tisuće metara u Hrvatskoj. Imate grupu baš seniora koji idu na lagane tura to su recimo, da dam nekakav primjer Žumberak, Sveta Gera i Japetić, tako da u društvu svatko može naći neki svoj interes, može naći ekipu s kojom ide, s kojom putuje i dobro je da su to male ekipe, mi uglavnom ne radimo izlete autobusima, a putujemo ili kombijima ili osobnim automobilima. Ta manja ekipa je kompaktna, lakše se dogovori, lakše se promjene neke stvari na terenu, koje mogu biti uvjetovane vremenom, povredama i tako dalje. Uglavnom svatko kod nas može nešto naći i naravno ima priliku da se i školuje u tom smislu. Mi se pripremamo odraditi planinarske škole redovito, na proljeće će ići i speleološka škola, našeg speleološkog odsjeka, isto tako ove zime ako bude snijega ili ćemo otići možda nekuda u Bosnu odraditi jedno tečaj, dva za visokogorce, to je posebna tehnika, posebno oprema i posebna priprema, ipak je to iznad 3000 metara i onda ste stalno u snijegu i ledu.

Imaju li ovi stariji članovi, seniori dovoljno kondicije?

-Ja sam recimo jedan od seniora, stariji sam u društvu, evo da se pohvalim, bio sam nedavno, planinari znaju koje su to planine, bio sam na Čvrsnici i na Vranu, to su planine u Bosni i Hercegovini u parku Blidinje. To su planine iznad 2.000 metara, tura traje sedam, osam sati ali ako ti planinarenje nije samo sportska aktivnost, već ti je planinarenje način života, a da bi se u mojim godinama planinarilo treba se i pripremiti, treba vježbati, od kardio vježbi i teretane, uzimanja vitamina, treba jednostavno biti u formi.

Najviši vrh na koji sam se popeo bio je Klek, uspon je bio u redu, no problemi su nastali kod spuštanja. Kako vi planinari to objašnjavate?

-Planinari to znaju, ali većina građanstva ne zna, građani misle da je uspon teži, a spust lakši dio posla. No, nije tako, mi planinari dijelimo da je uspon 40 posto izleta, a spust 60 posto. Iz kojeg razloga, iz razloga jer jednostavno ste umorni, tetive, zglobovi više su umorni, ne mogu se najbolje kontrolirati i zapravo najviše nesreća se događa prilikom spusta. Tako se malo opustiš, ali treba paziti na svaki korak. Danas je i oprema puno bolja nego prije, kad sam ja počeo planinariti kakva je bila oprema, to se s ovim danas ne može usporediti, to je dan i noć. Danas ima dobrih cipela, dobrih gojzerica, dobrih jakni, ne znam, štapova koji su lagani, sve to danas ima, i od ruksaka koji su drugačije napravljeni puno je otišla tehnologija naprijed. Posebno je stara izreka među planinarima, što sam stariji kupujem sve skuplje stvari, iz kog razloga, ili su lakše ili su kvalitetnije.

Grad Karlovac ima nekoliko planinarskih društava, možemo li reći da je na Karlovac planinarski grad, grad planinara?

-Apsolutno, Karlovac je jedan od najplaninarskijih gradova u Hrvatskoj, ja to mogu odgovorno tvrditi, to sam i napisao u jednom planinarskom ljetopisu Planinarskog društva "Dubovac". Tamo već negdje 1874. godine počinje planinarenje u Karlovcu. HPS, tada Hrvatsko planinsko društvo bilo je drukčije organizirano, centralizirano, Karlovac je osamdesetih godina devetnaestog stoljeća dobio povjerenika u liku profesora Krušnjaka. Postoji i podatak da je 1901. ili 1902. godine Širola imao planinarsku udrugu u Karlovcu o kojoj ne znamo puno, nemamo puno podataka o tome koliko je i kako je djelovala, ali je postojala. 1923. godine kao najstarija udruga planinara u Karlovcu osniva se Hrvatsko planinarsko društvo "Martinšćak", koje negdje 1937. ili 1938. godine prošlog stoljeća mijenja naziv u Planinarsko društvo "Dubovac" iz razloga, jer su dobili planinari Stari grad Dubovac na upravljanje, a to bi se trebalo iščitati da su ga dobili da ga pokušaju spasiti i obnoviti. Karlovačkim planinarima treba zahvaliti da je Stari grad Dubovac sačuvan i poslije toga naravno obnovljen. Tako, evo na godinu Planinarsko društvo "Dubovac" obilježava 100 godina svog postojanja, da evo to su lijepe brojke i točno je kada se kaže da smo planinarski grad, jesmo i to se može naći u svim literaturama u hrvatskoj povijesti planinarstva. Bez obzira što mi u blizini nemamo nikakvih velikih brda, planina, najveće brdo je Stari grad Dubovac, ali blizu nam je Žumberak, Gorski kotar i Velebit.

Koliko je važna za jedno planinarsko društvo vodička sekcija?

-Vodička sekcija je kičma društva, planinari odlaze u planine na izlete i oni su bitni, zato je bitno da je što kvalitetnija vodička sekcija, da je što bolje educirana. Mi imamo sada nekih desetak, dvanaest vodiča, svi su oni educirani, moraju završiti planinarsku školu, a onda završavaju tečajeve raznih kategorija koje organizira Hrvatski planinarski savez zavisno kako tko ima kategorije. Uglavnom počinje se sa kategorijom A, to su ustvari vodiči za ova naša brda u Hrvatskoj da mogu voditi, B je za zimu, a već imate C i D. Vodiči imaju puno posla, svake godine se radi plan izleta prije nego se krene uopće u novu godinu. Ispitaju se članovi društva kud bi išli, što i kako, zatim se napravi plan izleta, vodiči dijele svoje izlete među sobom. Svaki mjesec se rade dva do tri izleta, s time da svake godine organiziramo i pohod u neka susjedna gorja, ne znam, Rumunjska, Bugarska, Grčka, Albanija, Crna Gora. Bosna i Hercegovina i Makedonija ide se na desetak dana i tamo se isto odrađuju njihovi nacionalni najviši vrhovi pojedine zemlje. Sa svakim određenim osvojenim brojem vrhova dobivaju se neka priznanja, a to onda čovjeka veseli.

Što za vas planinare znači Velebit?

-Velebit je majka svih planina u Hrvatskoj, jedna od najljepših planina meni osobno, neću reći na svijetu, nego koje sam ja vidio, jer je s jedne strane je more, a s druge strane je šuma i tako dalje. Mi smo često na Velebitu, naše planinarske škole obavezno su na Velebitu jedan ili dva puta, sve završne vježbe rade se tamo, to su dvodnevni izleti na Velebitu. Mi ovdje radi brzine preferiramo u Karlovcu uglavnom srednji Velebit, Baške Oštarije i vrhove oko njega, ali svake godine napravimo hodnju Velebitom od Zavižana do Baških Oštarija, pa onda drugi put od Baških Oštarija do Starigrada, a to su ture po tri dana svaka traje sve se nosi sa sobom od bivaka, vode, hrane i tako sve to. Htio bih nešto još reći da ne zaboravimo, mi imamo jako aktivnu markacijsku sekciju, markacionisti održavaju planinarske staze u redu i označavaju ih, jer planinarenje je u pravilu hodanje označenim planinarskim stazama. Imamo tu dobru sekciju i mogu reći da održavamo dobar dio staza, mi smo sada preuzeli ponovno održavanje i staze na Petrovoj gori, prošle godine staza je kompletno obnovljene i premarkirana, postavljene su nove oznake tako da je jedna od ljepših staza, a nama je blizu. Napravili smo stazu Koranski planinarski put u općini Cetingrad, koja je sad pred završetkom i bit će ovih dana puštene značke i dnevnici. Radimo jednu stazu u suradnji s Turističkom zajednicom Karlobaga na relaciji Karlobag - Baške Oštarije i to je zapravo Premužićka staza.

Kakva je suradnja sa Centrom za odgoj djece i mladeži Karlovac na Baniji, dakle s osobama s potrebama?

-Svake godine gradske tvrtke grada Karlovca raspišu natječaje, mi smo se odlučili da svoje aktivnosti povežemo za Centar za odgoj i obrazovanje djece i mladeži na Baniji, to su osobe s posebnim potrebama s jedne strane i s druge strane radimo isto tako jako dobro s Domom za starije i nemoćne osobe "Sveti Antun" u Karlovcu. Ove godine smo prošli na dva projekta i vodili smo štićenike Centra s Banije u špilju Vrelo u Fužinama. Trebali smo voditi umirovljenike iz doma u Brod na Kupi u muzej, ali budući je bio poplavljen i njih smo odvezli ove godine isto tako u špilju Vrelo u Fužinama i to su lijepi izleti. Jednostavno to je populacija koja je da ne kažem na marginama društva, pod navodnicima, nitko ne vodi brigu neće ih odvest na izlete osim aktivnosti koje imaju unutar svojih ustanova. Mi smo se odlučili za jedan takav vid suradnje, kao što radimo isto tako i sa vrtićima i s igraonicama. Mogu se pohvaliti da jako dobro radimo i s Hostelom Karlovac u Selcu gdje smo organizirali i bili autori poučne staze. Tamo smo napravili i projekt umjetne alpinističke stijene i imamo još planova s njima.