Kroz udomljavanje djeci dajemo privremeni zamjenski dom dok im se onaj iz kojeg dolaze ne sredi i ne ''popravi''. Ako im se ikad sredi i ''popravi''!

Marina Novaković Matanić je rođena Karlovčanka, trideset i šest godina živi, kako kaže, u najboljoj karlovačkoj gradskoj četvrti – Banija. Ondje je pohađala osnovnu školu nakon koje je završila srednju medicinsku školu. Marina je pravi primjer osobe koja je shvatila važnost cjeloživotnog obrazovanja. Naime, završila je Upravljanje u kriznim situacijama u Velikoj Gorici, nakon toga Financije na Ekonomiji, zatim je upisala Pedagoške kompetencije na Filozofskom fakultetu u Osijeku, upisala je i Tehničko veleučilište u Zagrebu – Digitalnu ekonomiju, a upravo je na studiju Digitalne ekonomije i inovacija u Varaždinu. Nakon svih tih studija ima u planu upisati i doktorat. Profesionalno je zaposlena u Centru za pružanje usluga u zajednici Ozalj u Jaškovu gdje radi s korisnicima s intelektualnim teškoćama tako da temu našeg današnjeg razgovora možemo povezati i s njezinim zanimanjem. Ponekad su udomljena djeca sličnog profila kao korisnici o kojima brine na svom radnom mjestu, tako da su joj iskustva s posla i od kuće itekako komplementarna.

Novaković Matanić mnogi pamte po njezina dva mandata u karlovačkom Gradskom vijeću. Marina je bila, naime, potpredsjednica Vijeća, najmlađa i jedna od najaktivnijih među gradskim vijećnicima. Ne bježi od svog političkog puta, kaže, štoviše - to iskustvo joj danas jako dobro dođe. Često je na nekim pregovorima u ministarstvima i zastupa, zagovara određene tematike koje želi ostvariti, a sa spomenutim političkim iskustvom itekako zna kako politika funkcionira i do koje granice se može ići, kao i koje su mogućnosti države i jedinica lokalne samouprave. Bez obzira na to što je otišla iz politike, sama kaže – zbog ne tako lijepih stvari, ima itekako puno korisnih i pozitivnih iskustava iz svojih deset godina političkog djelovanja i koje joj danas jako dobro dođu, priznaje. Na pitanje vidi li se ponovno jednog dana u javno-političkom djelovanju ili stoji i dalje kod definitivnog ''Ne'' politici - kaže kako nikad čovjek ne može sto posto tvrditi nešto, ali s obzirom na trenutne okolnosti misli da ipak se ipak neće više vratiti. Naime, svoje djelovanje vidi trenutno, ali i u budućnosti prvenstveno kroz zastupanje prava potrošača i vezano uz zaštitu pacijenata, i za razliku od oporbe u Gradskom vijeću koja se na kraju svede samo na priču, kroz rad u svojim udrugama vidi da može puno više toga konkretnog napraviti, kroz konkretne poteze i projekte.

-Meni politički bodovi ne trebaju, kaže, nemam više taj uteg jesam li lijevo ili desno, ili nečiji igrač, radim za dobrobit zajednice, konkretno djece i udomitelja, pacijenata i potrošača.

Marina je predsjednica Udruge za zaštitu potrošača grada Karlovca ''Korana'' i Udruge za zaštitu dostojanstva i jednakosti pacijenata ''Dignitas'' te tajnica Udruge udomitelja djece i odraslih osoba ''Život s osmijehom''. Na stranu cijelog ovog uvodnog opisa naše sugovornice, Marina je, ono nama najvažnije-  i udomiteljica četiri djevojčice i danas će samo i isključivo udomiteljstvo biti tema našeg razgovora, ma koliko je gospođa Novaković Matanić zahvalan sugovornik i za mnoge druge teme.

Kako je došlo do Vašeg prvog udomljavanja? Gdje ste čuli za to, kako ste se odlučili, odakle ideja, jeste li poznavali nekoga tko se bavio udomiteljstvom?

-Moji mama i tata su se bavili udomiteljstvom jedno deset godina, nakon što je mama dosta teško oboljela i dan-danas se bori sa svojim bolestima – to je bio nekako prirodan slijed da se time ja počnem baviti, da ''preuzmem''. Nisam nikada ni razmišljala bi li se ja uopće trebala baviti udomiteljstvom, to se nekako samo po sebi podrazumijevalo. Ja sam odrastala uz tu djecu… Sestra i ja smo bile tinejdžerske dobi kad su se roditelji počeli baviti udomiteljstvom. Na prvu smo i mi bile zabrinute malo, sjećam se, razmišljale smo – hoće li nam sad tko ''preoteti'' roditelje, i među sestrama zna biti ljubomore, a kamoli kad u kuću dođu nova djeca. Ne, dapače, od prvog djeteta koje je ušlo u naš dom sve je bilo u najnormalnijem redu i mi međusobno na sebe gledamo kao na sestru i braću. Danas ta udomljena djeca imaju svoju djecu, dolaze kod nas, svi se skupa družimo i posjećujemo, priča nam Marina.

Naravno da nije svaka priča savršena i s pozitivnim ishodom, nekada se neko dijete možda jednostavno ne uspije izvesti otprve na pravi put, puno je otpora i raznih okolnosti. Ne kažem i da je svatko za tu priču. Treba osoba biti posložena u glavi, sazreti. Neke stvari koje nisam shvaćala s 20 godina, sada s 36 razumijem. Osjećam se da to mogu, puno je izazova, treba biti spreman nositi se s njima. Nije jednostavno. To nije posao, to je poziv. A ako nešto voliš i čvrsto to odlučiš – onda ništa nije problem. Evo ja već sad ima pet godina da se bavim udomiteljstvom… I ova nagrada koja je došla i povodom koje i razgovaramo danas – svojevrsna je kruna tog mog rada s djecom, kazala je.

Marina Novaković Matanić, naime, dobila je ovogodišnju nagradu Ministarstva rada, mirovinskog sustava i socijalne skrbi za udomiteljstvo. Prvi put stiže ova nagrada u Karlovačku županiju i grad Karlovac, što je itekako veliki doprinos udomiteljstvu. Koristimo priliku ponovno joj čestitati.

-Moram se zahvaliti Gradu Karlovcu i karlovačkom Centru za socijalnu skrb i Centru na Braču koji su me predložili za tu nagradu. To je za mene velika nagrada, ali je i obvezujuća, kaže Marina. Važna nam je dobrobit te djece koja imaju povjerenje u nas i drago mi je da se to prepoznaje. Kad dijete dođe u udomiteljsku obitelj ono je puno nepovjerenja, mi smo njima stranci. I nema tu forsiranja da će te dijete u početku doći zagrliti i da će te prihvatiti na prvu, toga udomitelji moraju biti uistinu svjesni. To su djeca koja su oduzeta biološkoj obitelji gdje možda nisu imali sigurnost i toplinu obiteljskog doma. Treba vremena da se djeca adaptiraju, da se mi priviknemo na njihove navike… Adaptacija može trajati od 6 mjeseci do čak 2 godine, tek tada možete reći da se stvorilo međusobno povjerenje. Naša obveza je da tu djecu zaštitimo.

Mnoga djeca se vikendom vraćaju u svoje biološke obitelji i ponovno prolaze svašta, ali znaju da će pri povratku imati oslonac u svojoj udomiteljskoj obitelji. Jednog dana kad odu iz udomiteljske obitelji najčešće ta djeca nažalost nemaju tu privilegiju da se mogu obratiti svojim roditeljima bilo da se radi o stambenom ili financijskom pitanju ili bilo kojem drugom obliku pomoći i zaštite. I na kraju se obraćaju svojim udomiteljima što je znak da u njima pronalaze ono što ne mogu dobiti od svojih bioloških roditelja, kaže Marina.

Kako Vas zovu djeca koju ste udomili? Marina? Mama? Teta?

-Zovu me ili Marina ili teta, većinom teta… Jer mi svi skupa živimo, između ostalog i sestra moja i moja nećakinja koja me zove teta, tako da sam svima teta. Mi imamo petero djece doma, nikoga ne razdvajamo, sva su nam ista. Tako da kako me moja nećakinja zove ''teta'' – tako me i svi drugi zovu.

Možete li nam predstaviti sami koncept udomljavanja. Vjerujem da mnogi brkaju udomljavanje s posvajanjem, pretpostavljam da mnogi misle kako je i za to potrebna dugotrajna procedura… Zarađuju li udomitelji, mogu li sami birati koje dijete žele udomiti? Puno je nejasnoća.

- Duga je tradicija udomiteljstva, 120 godina u Hrvatskoj… a i dalje mnogo ljudi ne zna dovoljno  njemu da bi se odlučilo na taj korak. Zapravo se provlači fama da je jako teško postati udomitelj, da tu ima jako puno papirologije, uvjeta koje treba ispuniti i slično. Međutim, nije to tako. Ako se odlučite za udomiteljstvo prvo se javljate na Centar za socijalnu skrb, ondje postoji tim za udomiteljstvo i uputit će vas koji su vam sve dokumenti potrebni. Prolazi se obavezno psihološko testiranje; ipak se radio o radu s djecom, katkada i djeci s poteškoćama u razvoju – tako da se taj njihov test, odnosno procjena mora proći. Rok je od 60 dana da se donese rješenje na vaš predani zahtjev., objašnjava naša sugovornica.

Naravno, ne dobije se odmah istog trena dijete na udomljavanje. Centar mora dobro razmotriti kakvo dijete bi vam najbolje odgovaralo, kakvog profila, godine, eventualne poteškoće, za što ste spremni, a za što niste… I ono što je najvažnije – nema tu nikakvog biranja. Mi djecu ne vidimo do trenutka kad dođu kod nas. Često i sama djeca misle da smo ih mi odabrali, ili još gore – da smo ih ''uzeli'' od roditelja. Papirnato dobijete prethodno njihovu socijalnu anamnezu, ali ih prvi put ugledate kad dođu u vaš dom.

Ima često i hitnih udomiteljstava, kad se dogodi neka ružna situacija u biološkoj obitelji i treba reagirati odmah jer dijete nema kamo. Doslovno se istog dana dijete mora udomiti nekad. Moram reći da od petnaestak djece koja su prošla kroz našu obitelj nijedno nije došlo zbog siromaštva, odnosno loše financijske situacije u biološkoj obitelji, kako često znaju ljudi laički pogrešno zaključivati o razlozima smještanja djece u udomiteljsku obitelj. Najčešći razlog je ipak, nažalost, zanemarivanje djece i biološki roditelji uglavnom nisu svjesni što rade svojoj djeci. Manjkavost sustava je što se s tim roditeljima ne radi. Prema novom zakonu biološkim roditeljima se daje prilika od dvije godine, nakon godine dana se saziva sud da se vidi jesu li se stvari poboljšale ili ne. A teško se stvari mogu promijeniti ako se s roditeljima ne radi. Jasno, nedostaje financija i ljudskih resursa za bavljenje takvim roditeljima bez dobrih roditeljskih kompetencija, ali bez tog rada s njima mi ćemo samo imati sve više i više djece za udomiteljstvo, a srž problema – roditelji koji zanemaruju svoju djecu, nažalost, neće biti riješen, zaključuje.

Tko je udomitelj – bračni par, obitelj ili pojedinac?

-Iako se cjelokupna obitelj bavi udomiteljstvom, uvijek postoji nositelj udomiteljstva, odnosno licence. Mahom su to žene u najvećem postotku. Udomiteljstvom se mogu baviti i osobe bez supružnika, samo možete u tom slučaju udomiti manji broj djece – jedno, najviše dvoje. Prije te žene nisu radile, sad su se stvari promijenile – od prije tri godine udomiteljicama ide i radni staž. Znalo se dogoditi da se netko bavi udomiteljstvom 20 ili čak 40 godina, a nema dana staža. Cijeli život su posvetile djeci, brinule se o njima, a nažalost nisu imale niti dana staža. Naravno, nekome tko radi nije prepreka da se bavi udomiteljstvom. Primjerice, ja imam svoj redovan posao uz koji sam udomiteljica. Osoba mora imati završeno srednjoškolsko obrazovanje, ipak tu treba pomagati djeci i oko učenja, voditi ih u Suvag, na različite preglede… tako da se uvela srednja škola kao kriterij. Nekad su specijalizirani udomitelji s djecom koja imaju višestruke teškoće morali imati i visokoškolsko obrazovanje, ali to se je ukinulo, prisjeća se Marina.

Međutim, ovaj posao nije mjerljiv novcima, svaki pozitivni napredak na koji utječemo kod udomljene djece je jako važan. Znate dobiti npr. desetogodišnje dijete koje ne zna govoriti, roditelji se nisu bavili njime, nisu ga vodili na govorne vježbe (u Suvag se mogu voditi djeca već s tri godine)… Tu vi preuzimate odgovornost i za dijete i za njegov govor i za njegovu budućnost, i kada vidite da ste mu pomogli, a nažalost biološki roditelj nije mario za njega – to je onda posebna radost da ste učinili dobro djelo tom malom stvorenju koje zapravo nije krivo za ništa, samo se rodilo u pogrešnoj sredini, u obitelji koja nije htjela, znala ili mogla voditi brigu o njemu. Međutim, tu smo i mi kao društvo krivi. Radi se o godinama zanemarivanja djece u obitelji gdje nitko ne reagira, niti od susjeda, rodbine, škole… Najlakše je reći da to nije naša briga, ali čija je onda? Tu djecu treba ''iščupati'' što ranije iz problematičnih obitelji. Jer njihova možda neprihvatljiva ponašanja kasnije u dvadesetima i tridesetima su odraz i efekti onoga što su djeca proživljavala u djetinjstvu. Djeca dolaze u udomiteljske obitelji s velikim traumama, a one bi možda mogle biti manje da se i zajednica malo više uključi, kaže Novaković Matanić.

Kako? Dajte nam neki primjer!

-Evo, vrlo konkretno. Kad su moje dvije djevojčice dolazile iz Dalmacije k meni, njihova nova učiteljica tu u Karlovcu im je napravila sjajnu dobrodošlicu – organizirala je priredbu za prvi dan škole samo za njih. Naime, njih dvije su upravo u školi doživljavale vrlo loša iskustva, od izrugivanja do koječega, a sad ih se dočekalo u istoj takvoj sredini s pjesmom, zagrljajima, srećom – i čim su došle, iako iz otuđenosti, one su osjetile tu pozitivnu atmosferu i dobrodošlicu. I već na samom početku je osjetilo tu neku sigurnost, ''neće mi biti loše kao prije''. Moram se puno zahvaliti njihovoj učiteljici. Škola bi se trebala također angažirati u takvim sličnim situacijama jer je ona važan segment dječje svakodnevice i djeca bi se osim u udomiteljskoj obitelji trebala osjećati prihvaćeno i u školi, zaključuje Marina.

Od moje 4 djevojčice s tri idem psihijatru, tako da je važna pomoć svih struka, potpora svih segmenata društva. Uzmimo primjer Grada Karlovca koji je omogućio ljetovanje udomiteljskoj djeci, neka djeca su prvi put s deset godina vidjela more. Mi smo po mjerama za udomiteljstvo najbolji u Hrvatskoj i ma koliko puta sam bila vrlo oštra u opoziciji za vrijeme mog političkog djelovanja, ne mogu reći, Grad Karlovac stvarno daje jako puno za udomiteljsku djecu i hvala im puno na tome. U kombinaciji sa Suvagom, s pedijatrima, s timom za udomiteljstvo pri Centru u kojem su Marina Bubaš, socijalna radnica i Maja Radošević, psihologica – radimo stvarno jako dobar posao.

Koliko se dugo zadrži dijete u udomiteljskoj obitelji?

-Nekad je jako teško povući crtu između udomiteljstva i posvajanja. Zakon to predviđa na način da nakon maksimalno dvije godine u udomiteljstvu roditelje bi trebalo ili lišiti prava roditeljstva, a dijete bi trebalo ući u registar za posvojenje ili bi se dijete trebalo vratiti u biološku obitelj. Znamo kakvo je naše sudstvo, tako da se to zna jako puno odužiti. Ima primjera da se dijete zadrži i po 15 godina, nažalost. Tako da tu razliku između udomiteljstva i posvajanja je, osim u pravnom smislu, teško razaznati. U pravnom smislu vi kad posvojite dijete mijenja mu se OIB, dobiva vaše prezime i to je trajno, dok je udomiteljstvo privremena mjera, odgovara Marina.

Zašto onda udomiteljstvo, a ne posvajanje?

-Dogodi se situacija da dijete treba hitno privremeno smjestiti, doslovno preko noći, primjerice roditelj završi u zatvoru, ili se dogodi neko nasilje u obitelji, tragedija. Domski kapaciteti su puni. U takvim slučajevima je udomljavanje mehanizam koji mora postojati da dijete ne završi u sigurnoj kući ili još gore na ulici. Osim toga, dijete bi bilo najsretnije kad bi bilo sa svojim biološkim roditeljima, ma kakvi oni bili. Kroz udomljavanje im pomažemo da imaju privremeni zamjenski dom dok im se onaj iz kojeg dolaze ne sredi i ne ''popravi''. Ako im se sredi i ''popravi''! Nekad su situacije popravljive, a u svakom slučaju će se više osjećati sličnost toplini obiteljskog doma kod udomitelja nego u nekom domskom sustavu. Mi smo imali i dvije bebe kod nas koje su nakon dvije godine otišle na posvojenje, i dan-danas dolaze kod nas, moju mamu i tatu zovu bakom i djedom… Ljudi često misle da se posvajaju mala djeca i zdrava djeca, ali ona se mogu puno lakše izboriti za sebe čak i u dječjim domovima, za razliku od djece s teškoćama u razvoju koja su samim time teže posvojiva, objašnjava Novaković Matanić.

Rekli ste da trenutno imate četiri djevojčice kod sebe?

-Dva peta razreda, jedan šesti i jedan osmi razred. Od njih su dvije djevojčice s teškoćama u razvoju. Dvije djevojčice su kod nas 3 i pol godine, jedna godinu dana i posljednja je 6 mjeseci. Postoji i određeno ograničenje koliko djece možeš udomiti, pravilo je troje, odnosno četiri ako imate braću ili sestre kao što recimo ja imam dvije sekice. Međutim, broj udomitelja nažalost pada. U domovima imamo trenutno oko 700 djece. Smatram da smo pali na tom testu jer mi je teško povjerovati da se ne može naći 700 obitelji gdje bi se ta djeca mogla smjestiti, djeca kojoj nedostaje toplina doma i da se osjećaju dijelom obitelji. To ne znači da svatko mora udomiti četvero djece kao ja, da se i samo jedno dijete udomi to je puno… Obožavam pse i sama imam psa, ali ponekad mi se čini da smo empatičniji prema napuštenim životinjama nego prema napuštenoj djeci. Malo karikiram, ali kad vidim koliko se o temi azila za životinje priča i s kojim žarom, a kolika djeca nemaju kamo i napuštena su od svih – onda mi se čini da nismo dovoljno humani kao društvo, zaključila je.

Prevelika ili premala naknada za udomljavanje?

-Neki će reći previše, neki premalo novca. Radi se o svoti od 2.500 do 3.000 kuna mjesečno, naknade su išle gore. Ali to nije novac za udomitelja, već je on namijenjen djetetu - od hrane do odjeće, pa do izleta ili maturalca. To nije novac od kojeg se može udomitelj okoristiti, pogotovo s današnjim troškovima života. To je nekakav procijenjeni minimum koliko bi udomitelju treba za dječje troškove. Svatko tko ima školarca zna koliko se zapravo može s tom svotom, poručuje.

I za kraj… Koji su plusevi, a koji minusi u udomiteljstvu i kako biste uvjerili nekoga tko važe ući u tu priču ili ne – da se ipak odluči za ovako plemenitu stvar?

-Pozitivno je svakako to što sudjelujete u postavljanju djeteta na pravi put i vi ste ta karika koja može djetetu na neki način ''spasiti'' perspektivu. Loša je definitivno ta što bez obzira na sav vaš trud katkad vam to jednostavno ne uspije. Genetika i osobnost djeteta je nekad takva i igraju važnu ulogu. Imate dva djeteta od istih roditelja, isti odgoj, rastu u istom okruženju i s istim mogućnostima i životnim uvjetima, a dijametralno suprotna su u svemu. Jedno može biti uzorno, poslušno dijete primjerenog ponašanja, a drugo izrazito problematično, neposlušno i neprihvatljivog ponašanja, objašnjava Marina

I, naravno, jako je teško kad dijete odlazi, bilo na posvojenje ili natrag u biološku obitelj. Treba se znati nositi s time, vežete se jako, iako ostajete u kontaktu. Evo, sjećam se jedne situacije kod nas doma… Inače nas je desetero u kući. Za jedan Božić su djeca otišla, djevojčice baki, druga djevojčica tati na vikend, svako nekamo… i odjednom nas je ostalo samo troje. Nezamisliv osjećaj praznine, ma koliko ponekad poželiš malo tišine i mira. Teško je kad netko ode samo nakratko, a kamoli kad znaš da odlazi zauvijek nakon što ste se već godinama privikli jedno na drugo. Ali tog odlaska treba biti svjestan, kao i činjenice da si svoju misiju da djetetu pružiš zaštitu, sigurnost, ljubav i dom ispunio, da si dao sve od sebe da ga izvedeš na pravi put i da si mu pomogao kad mu je pomoć bila najpotrebnija, a od nikog drugog ju nije mogao dobiti.

To je plemenita stvar, slažem se. Ne zato što se ja bavim time, nego zato što to uistinu jest tako. Meni je, recimo, velika inspiracija gospođa Marina Hoblaj iz Međimurja koja je sa suprugom posvojila četvero, a udomila još osmero djece. Znači, ukupno ih ima dvanaestero. To je jedna tako sretna i skladna obitelj, dapače, posvojili su teško posvojivu djecu, ali u tom domu ima toliko radosti i topline da je to teško uopće opisati. Pozivam sve koji ovo čitaju da otvore svoje srce i svoj dom djeci kojoj treba takva pomoć. Izazovno je i teško, ali s druge strane ispunjavajuće. I jednog dana kad vidite da su ta djeca zasnovala svoje vlastite obitelji – nema veće nagrade od njihove sreće i osmijeha na njihovim licima za koje znate da su tu dijelom i zbog toga što ste vi sudjelovali u tome. Znamo i sami da najviše cijenimo pomoć u najtežim trenucima, rijetki su spremni tada uskočiti. Dajte komadić sebe i svog doma, i stostruko će vam se to natrag vratiti, ovim snažnim riječima završila je Marina odgovor na moje posljednje pitanje.