Najdraže mi je navijati s obitelji, a zastava s natpisom Karlovac je moj glavni navijački rekvizit

Tomislav Tomas je mlad dečko fora kombinacije imena i prezimena (mogao bi biti neka poznata osoba), devedeseto je godište, iz centra Karlovca. Završio je građevinski fakultet, radi u jednoj građevinskoj firmi, dakle u struci. Ima mlađu sestru, ima malog peseka koji se zove Capi, nema curu ili barem ne priznaje da ju ima. Voli sport, izaći s ekipom, voli Dinamo i hrvatsku repku, voli dobro pivo i, reklo bi se, ''sve što vole mladi''. Zašto bi jedan običan dečko iz susjedstva s ne baš nešto naročito zanimljivom biografijom koju ste upravo pročitali zaslužio duplericu u Karlovačkom tjedniku i veliki intervju na našem portalu?

Godina 2006. je bila ključna. Tomislav je od malena bio sportski tip i roditelji su ga vodili na razne sportove kao dijete, tata mu je pričao kako je kao mlad išao na utakmice i svidjele su mu se te priče. Poželio je biti kao tata. A onda je sa 16 godina otišao s ocem Zlatiborom na utakmicu u Stuttgartu, igrala je Hrvatska s Australijom i to je bio presudni trenutak, tad je osjetio svoj poziv. Shvatio je da mu to neće biti prva utakmica i da je njegova navijačka karijera upravo počela. Odlučio je postati profesionalni navijač. Možda malo pretjerujem s titulom ''profesionalni navijač'', ali nisam ni daleko od istine. Pripremio sam deset pitanja za mog sugovornika. Nisu teška, proći će ispit sigurno. Prolaznu ocjenu dobit će ako nam uspije objasniti odakle ta njegova velika strast za navijanjem.

Tomislave, zašto navijaš? Razumijem da voliš sport, ali mnogi prate sport pa ne idu na utakmice, ne gužvaju se na tribinama, ne troše novac na skupe ulaznice i putovanja, sjednu doma pred televiziju uz pivo i čips i gledaju s frendovima tekmu. Zbog čega ti navijaš? Navijaš li zbog navijanja samog, zbog domoljublja, zbog ljubavi prema određenom sportu ili sportu općenito? Navijaš li zbog druženja, putovanja, zbog filinga na tribini dok pjevaš, mašeš zastavom i dereš se iz petnih žila? Ne prihvaćam odgovor "zbog svega navedenog"! Zbog čega navijaš, u čemu je fora?

-Duže ti je pitanje nego će biti moj odgovor. Vidim da će pitanja biti provokativna, ali prihvaćam izazov. Dakle odlazak na stadion tj. na tribine, biti dio te mase koja od početka do kraja diše kao jedan, to je ono što me iz utakmice u utakmicu vraća natrag na tribine, taj osjećaj zajedništva. Teško je to objasniti. To je poseban adrenalin, i teško je to opisati nekome tko to sam nije doživio. Pozivam te jednom s nama na tribine i sve će ti biti jasno.

Ima različitih tipova navijača: šminkera kojima je bitno imati što bolje rekvizite i kostime i objavit što više slika na Instagramu, živčanih i pod stresom jer su jako emocionalni kad njihovi gube, pijanih koji se na kraju ne sjećaju ništa, klasičnih kojima je bitna bakljada, koreografija i pripadnost, pozitivno nabrijanih i euforičnih koji se grle sa svima, pjevaju, upoznaju se sa svima, stereotipno agresivnih koji bi se tukli ako nalete na protivničke navijače i rade nerede na tribinama? Naravno, reći ćeš da si ti ovaj pozitivno nabrijani euforičan tip! Jesi li nekad na tren postao i neki drugi od navedenih tipova navijača? Jesi li se nekad potukao? Živciraš li se? Imaš li ti utakmica kojih se "ne sjećaš"?

-Ali ja stvarno jesam taj pozitivno nabrijan tip, ali u jednu ruku i šminker. Šminker zbog toga što se uvijek "nakitim" hrvatskim obilježjima, jer na svakoj utakmici upoznam nekoga tko ima neki rekvizit koji nemam, a iako je to skoro pa nemoguće zbog količine rekvizita koje posjedujem, odlučim si taj neki novi rekvizit i nabaviti. Vjerujte mi, da otvorite moj kućni ormar s navijačkim rekvizitima, nema čega nema. Posebno mi je fora navijački bubanj kojeg sam si nabavio. Nisam tip koji je agresivan, živciram se uvijek, a definitivno mi nije fora otići na utakmicu i onda se napiti da se ničeg ne sjećam, to za mene nisu navijači.

Ti pratiš i nogometaše i rukometašice i tenisače, skijaše, vaterpoliste… Sinkronizirane plivačice? To mi je malo preveliki čušpajz! Koje sportove voliš ili si ih trenirao? Zašto ne pratiti samo jedan-dva sporta, a ne 16? Ne možeš se razumjeti u 16 različitih sportova!

-Kao mali trenirao sam nogomet, tenis i atletiku, i smatram da me upravo to privuklo da recimo tenis mogu gledati satima, navijati i strastveno proživljavati svaki poen, pogotovo kada su u pitanju hrvatski sportaši ili reprezentacija, Priznajem, možda bi bilo lakše ''specijalizirati se'' i pratiti jedan ili maksimalno 2 sporta te se potpuno predati organizaciji za ta dva sporta, no jednostavno kada vidim bilo kakvu najavu za neku utakmicu ili svjetsko/europsko natjecanje, a da je vezano za hrvatske reprezentativce, jednostavno me povuče i kažem "Pa, zašto ne?" i organizacija puta, plana navijanja i okupljanje prijatelja za tu utakmicu ili prvenstvo počinje. Nego, dobra ideja sa sinkroniziranim plivačicama. I to je sport!

Vidim da si često u publici s obitelji. Navijanje mi je više aktivnost za ekipu, frendove, ima tu i psovanja i srednjeg prsta i nereda i povraćanja od previše pive. Koji je gušt to dijeliti s mamom i tatom kraj tebe na tribini?

-VELIKI! Da nije bilo mojih roditelja, vjerojatno bih i dalje utakmice pratio preko TV-a. Oni su ti koji su me odveli prvi put na stadion. I upravo zato sada kad se planira neko prvenstvo ili utakmica reprezentacije, prvo njih pitam za društvo na tribinama. Kako su oni mene nekada vodili na tribine, tako ja sada njih vodim! A ovo što se tiče opisa ponašanja na tribinama, to je malo stereotipno. Osim toga, ja sam pristojan momak. Ne kažem da ne opsujem koji put nekog nepravednog suca… Da ste samo vidjeli lani u Grazu moju mamu na europskom prvenstvu u rukometu! Ma, ja sam mala beba prema tome kako nju može naživcirati kad gubimo, ha ha! Tad, priznajem, nakratko svi u obitelji na tribini prestajemo biti fini. To je čar navijanja!

Bilo te je po cijeloj Europi... I van Europe? To je skup hobi. Tko to plaća? Koliko treba novaca za jedan navijački izlet? Put, smještaj hrana, ulaznica? Koliko je koštalo najskuplje iskustvo? Kako to uskladiti s poslom, godišnjim?

-Bio sam do sada u Engleskoj, Poljskoj, Mađarskoj, Austriji, Walesu, Rusiji, Njemačkoj, Danskoj. Odlaske na utakmice isključivo idu iz vlastitog "proračuna". Nemam sponzora, odnosno imam — roditelji uvijek uskaču jer podržavaju i dijele sa mnom tu ljubav. Financiranje za putovanja, smještaj i ulaznice ostaje isključivo obiteljsko. Odlazak na utakmice je neka vrsta hobija, a svaki hobi je skup. Naravno, prilikom planiranja putovanja i smještaja, gledam na to da to bude jeftinije, a opet primjereno. Puno vremena se provede u tom planiranju, ovaj smještaj - onaj smještaj, ići avionom, autom ili kombijem... Sve se to da uskladiti s poslom, neke utakmice su vikendom, godišnji ne kor istim ljeti nego unaprijed tražim kad su prvenstva… Iskreno, ne znam koliko je koštao najskuplji izlet, ali definitivno praćenje reprezentativaca, putovanja i navijanje nije jeftino, no taj osjećaj sreće i ponosa na svoju reprezentaciju, zato, nema cijenu!

Tomislav nije ostao samo na navijanju s obitelji i prijateljima, već je osnovao i udrugu navijača IZNAD SVIH koja je registrirana u jeku pandemiji, lani u svibnju. Trenutno je u udruzi nekih 50-ak članova, no nije mu bitno da ta brojka bude ne znam koliko velika. Bitno mu je da su članovi stvarno oni koji vole navijanje kao on ili barem približno kao on, i da su spremni ići s njim u navijačke avanture, da su aktivni i da uživaju u navijanju. Ideja oko udruge je bila njegova, uz potporu sestre, sestrinog dečka te roditelja, a Tomislav je ujedno i predsjednik. Financiranje je isključivo iz godišnjih članarina. Glavni cilj Udruge, osim promocije zdravog načina života, kulture navijanja te promocije grada Karlovca gdje god da se navija, je okupljanje ljudi koji isto tako kao on i njegova obitelj vole posjećivati utakmice i navijati za naše reprezentativce.

Prošli tjedan si tražio susret s gradonačelnikom i primio te? Kojim povodom? Tražio si ga neku donaciju za udrugu, htio si PR pa si se slikao s njim za društvene mreže ili si možda član vladajuće stranke? Što stoji iza tog prijema u Gradu?

-Na pola smo intervjua, a pitanja su sve provokativnija. Ne dam se. Nema nikakve skrivene agende. Isključivo je cilj sastanka bio prezentacija Udruge, razgovor o navijačkoj kulturi ali o promociji grada Karlovca, jer ako pogledate slike s utakmica, uvijek je tu Hrvatska zastava s natpisom KARLOVAC! Poslao sam Damiru Mandiću dopis, čovjek me primio, lijepo smo porazgovarali i dao je našoj udruzi podršku. Nemam veze s politikom. Na kraju krajeva, publicitet je uvijek dobrodošao za sve što radimo. Ovo je jedna pozitivna priča i volim je dijeliti sa svima.

Koji su ti kratkoročni planovi i želje za navijanja ove zime, a što ti je već zabilježeno u kalendaru za 2022. godinu? Rasporedi to prema should/would/could modelu. Na koja događanja/utakmice obavezno moraš, na koje bi mogao, a koje nisu "pod mus" ali bi ih bilo lijepo vidjeti uživo ako bude izvedivo vremenski i financijski?

-Evo baš danas (intervju smo radili u utorak 7.12., op.a.) idem na prijateljsku vaterpolo utakmicu u Zagreb, igramo s Italijom. Ne računam ove utakmice u blizini, njih je lako izorganizirati. Kako trenutno stvari stoje, mislim da je ovogodišnje navijanje koje uključuje daleka putovanja gotovo, no nikad se ne zna. A što se tiče 2022., za sada je u planu Europsko rukometno prvenstvo u Mađarskoj/Slovačkoj (should) te velika je želja otići na svjetsko prvenstvo u nogometu u Qataru (could). Nadam se da će financijski i vremenski to biti moguće ostvariti. Naravno, ako se pojavi neka druga utakmica, ubaciti ćemo je u planove, svakako. Sve ostalo ide pod ''would''.

Imaš li COVID potvrdu, ostali članovi? Pitam to zbog utakmica na kojima su već odavno obavezne. Koliko ti je pandemija pomrsila planove za navijačke avanture? Jesi li neka putovanja morao preskočiti zbog epidemioloških mjera?

-Imam potvrdu, naravno. Kako bih drukčije ušao u neku dvoranu ili na stadion?! Koliko sam informiran, većina članova je cijepljena, a oni koji to još nisu, iz njima znanih razloga, obavezno se testiraju pred svaku utakmicu. Pandemija je dosta pomrsila planove. Plan je bio ove godine biti na europskom prvenstvu u nogometu, konkretno na utakmici Engleska-Hrvatska, No, zbog pravila o karanteni to sam morao otkazati. Ulaznice za tri utakmice, bukiran let — sve propalo zahvaljujući koroni! No, ipak sam uspio biti na Europskom prvenstvu. Posjetili smo Kopenhagen, te ispratili utakmicu Hrvatska-Španjolska. Barem nešto!

Osim mame i sestre koje smo vidjeli na nekim fotografijama na tribinama, ima li još koja djevojka u udruzi i s vama na izletima? Ima li romantike kakve na tim putovanjima ili je to isključivo muška spika? Nisi se dosad uspio zaljubiti u kakvoj Engleskoj, Irskoj, Rusiji i gdje si sve već bio?

-To su predrasude. lako bi možda ljudi pomislili da na tribine ide isključivo muška ekipa, iznenadili biste se koliko ženske populacije bude na tribinama. Konkretno, u mom slučaju, moja majka i sestra su uvijek za neku utakmicu. A što se romantike tiče - ma nema tu romantike, ali opet uvijek se može popričati, zagrliti ili našaliti sa nježnijim spolom. Ipak se na utakmice ide da se navija i druži, a ne da se zaljubljuje. Stvarno si osmislio provocirajuća pitanja!

Koji su ti planovi s udrugom? Zašto si ju uopće otvarao, što nisi mogao samo navijati i putovati? Čemu se zamarati s papirologijom i obvezama oko udruge? U kojem smislu ti udruga može olakšati neke stvari i koje su ti želje vezane uz broj članova, aktivnosti i ciljeve koje si zacrtao za 2022.

-Plan za udrugu je — družiti se s ljudima, onima koji isto tako kao i ja vole ići na utakmice, vole navijati, vole se družiti. Ta sva papirologija, planiranja i obveze oko udruge su ništa naspram toga kada krene Hrvatska himna, a ti budeš na tribinama. Kao udruga možemo ići prema savezima s nekim dopisom, probati osigurati neke ulaznice. Napominjem, karte nikada besplatno ne dobivamo, već kao udruga postoji mogućnost za tzv. sigurnim kartama, odnosno prvootkupom karata za navijački sektor. Ipak smo mi oni koji će dati vjetar u leda reprezentativcima. A možemo i aplicirati na neke natječaje pa osigurati i neka sredstva za majice, zastave, rekvizite i slično.

Hvala ti, Tomislave, na razgovoru! Umjesto pitanja za kraj, izdvoji tri svoje najdraže fotke iz navijačke karijere i reci nam zašto su ti posebne?

-Obitelj mi je na prvom mjestu i s njima najradije navijam. Tata Zlatibor, mama Ines, sestra Marija i budući šogor Domagoj. To je ova fotka:

-Rusija: 18 sati putovanja do Kalinjingrada, 1400 km, 90 minuta utakmice, i odmah natrag za Hrvatsku. Fotka broj 2:

- Najluđe putovanje: Ka-Zg busom, ZG-Ulm Flix busom, Ulm-Würzburg autom, Würzburg-Kopenhagen kombijem. Posljednja fotka:

Nego, smijem nešto zamoliti na kraju? Jel' bi mogli staviti i mog Capija u članak? Jednu fotku? Ma može, naravno, nema problema!