Kvalitetan i stručan razgovor može pomoći

Možda bi nam samo trebao razgovor… kaže stih jedne poznate pjesme. Možda! Naime, upravo najveći problemi u poslu, obitelji, ljubavi i prijateljstvu — nastaju zbog loše komunikacije. Ljudi ne razgovaraju, rijetko razgovaraju ili razgovaraju loše. I sasvim je u redu da ne zna svatko od nas adekvatno i uspješno razgovarati, prenositi svoje misli i osjećaje; ne rađamo se s tom vještinom. Nažalost, rijetko je ljudi uče, informiraju se o njoj, rijetko čitaju o komunikaciji, aktivnom slušanju, asertivnosti… Jer, kao, znamo svi komunicirati. Štoviše, svi će za sebe reći da su komunikativni, a koliko zapravo znaju komunicirati — to je upitno. Zato postoje stručnjaci koji o komunikaciji znaju puno više od nas, koji znaju razgovarati, koji znaju slušati, koji znaju savjetovati.

Kod nas kad spomeneš da si bio na razgovoru kod psihologa/psihijatra svi te odmah etiketiraju i smatraju da nešto ''nije u redu s tobom''. Upotrijebio bih frazu ''misle da si lud'', ali to ne smijem jer u nastavku razgovaram sa psihologinjom koja sigurno ne bi odobrila da navedeni pridjev koristim u tom kontekstu. Ono što želim reći je da je vani, u razvijenim zapadnim državama, normalno ići na tretmane psihoterapeutima i voditi brigu o svom mentalnom zdravlju. O tijelu se brinemo — higijena, sistematski pregledi, lijekovi i dodaci prehrani, tjelovježba, masaža i wellness... dok kad je u pitanju naše psihičko, emocionalno, mentalno stanje — tu ostajemo prepušteni sami sebi i ne poduzimamo ništa ili, eventualno, rješavamo stvari s nestručnim i subjektivnim, iako dobronamjernim, najčešće prijateljima koji nas slušaju i savjetuju. Vrijeme je da osvijestimo kako postoje profesionalci koji nam mogu pomoći kroz individualne ili grupne razgovore i kako takvi tretmani nisu više rezervirani samo za američke filmove, već postoje i kod nas i trebali bi nam postati redovita praksa.

Ni ja kao novinar ne mogu ništa riješiti bez — razgovora, pa ću upravo kroz tu formu saznati sve ono što zanima mene, a što bi moglo zanimati i vas, cijenjeni čitatelji, o ovoj tematici. Sugovornica mi je psihologinja koja je nedavno otvorila jednu takvu ordinaciju u kojoj se razgovorom rješavaju problemi, i to u našem gradu, i s kojom ću popričati o mentalnom zdravlju i kako ga poboljšati.

Melita Ladika magistra je psihologije, diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Odmah po završetku fakulteta uključila se u edukaciju iz kognitivno-bihevioralne terapije te završila prvi i drugi stupanj edukacije u trajanju od tri godine, a trenutno pohađa i završni, supervizijski stupanj edukacije. Tijekom prakse u Psihijatrijskoj bolnici „Sveti Ivan” te kroz rad u Zavodu za javno zdravstvo Karlovačke županije u Službi za zaštitu mentalnog zdravlja, prevenciju i izvanbolničko liječenje ovisnosti stekla je široko iskustvo u dijagnostičkom i tretmanskom radu sa svim populacijskim skupinama – od djece školske dobi, srednjoškolaca i studenata do odraslih.

Svoj rad u sustavu javnog zdravstva predstavila je na 2. Međunarodnom kongresu „Mozak i um“ na Hrvatskom katoličkom fakultetu 2019. godine te na 13. tjednu psihologije u Karlovcu, kao i na predavanjima organiziranim u Karlovcu na temu kockanja, rodno uvjetovanog nasilja i stigmatizacije mentalnih poremećaja. U siječnju 2021. godine u Hrvatskom časopisu za javno zdravstvo objavljen je stručni članak u kojem je koautor s mentoricom Valentinom Ričković, a koji se bavi mentalnim poremećajima kod djece i mladih.

Ladika se redovito uključuje u projekte zaštite i promocije mentalnog zdravlja u zajednici, kao što su projekt „Komunika-Ti-Ja” Društva psihologa Karlovac, nacionalni projekt „Prevencija nasilja u mladenačkim vezama” te pružanje podrške uslijed potresa i pandemije koronavirusa u 2020.-oj godini u organizaciji Hrvatskog Crvenog Križa na volonterskoj osnovi. Član je Hrvatske psihološke komore i Hrvatskog udruženja za bihevioralno-kognitivne terapije. Redovito sudjeluje na stručnim konferencijama i kontinuirano se usavršava u dijagnostičkom i tretmanskom radu. A u svojoj novootvorenoj psihološkoj praksi pruža usluge psihološkog savjetovanja prema kognitivno-bihevioralnim principima za pojedince, parove ili obitelji te nudi uslugu kompletne psihološke dijagnostike za djecu školskog uzrasta, adolescente i odrasle osobe.

Odakle interes za psihologiju i pomaganje drugima kroz terapeutski rad?

Za početak, hvala na lijepom uvodu i pozivu na razgovor, kao i prilici da kroz medije progovorim o važnosti mentalnog zdravlja, posebno u ovom pandemijskom razdoblju. A sada da odgovorim na pitanje – tijekom studija i danas, ljudi koje susrećem vrlo slično reagiraju na to da sam psiholog. Prvo me pitaju čitam li misli pa je možda ovo pravo vrijeme da razbijemo taj mit – psiholozi NE čitaju misli, nasreću. Nakon ovog komičnog momenta, dalje mi često kažu: „To sam i ja htio studirati!”. Puno ljudi pokazuje zanimanje za psihologijske teme jer su zainteresirani za svoje unutarnje procese, skloni su analizirati vlastite misli, ponašanja i emocije i povezivati ih sa situacijama i događajima oko sebe. To je u konačnici i prirodno i poželjno. Na taj način gradimo svoje stavove, uvjerenja, očekivanja i identitet. S druge strane, svaki razgovor s drugom osobom može biti prilika. Kada ti se netko otvori, povjeri, imaš priliku biti blizak, imaš priliku prepoznati neki komadić zajedničkog ljudskog iskustva, suosjećati, biti oslonac i uz pomoć svog iskustva biti tu za nekoga da se ojača. Tako se obično povjeravamo s našim bliskima – našim obiteljima i prijateljima. Psiholog i psihoterapeut je tu kada osoba iscrpi sve svoje mogućnosti da se sama ili uz pomoć bližnjih nosi sa svojom situacijom, da bude taj oslonac dok osoba ne ojača da se ponovno samostalno nosi sa životnim izazovima.

Kada je trenutak za javiti se psihologu?

Tu bih za početak citirala velikog Viktora E. Frankla „Kada više nismo u mogućnosti da mijenjamo situaciju, izazvani smo da mijenjamo sebe.” Taj citat na nekoj višoj razini sažima trenutak kada se javljamo psihologu odnosno terapeutu – kada smo spremni na promjenu u sebi, a kada smo iscrpili sve druge mogućnosti iz svoje okoline. Ključno je prepoznati taj trenutak iscrpljenosti u sebi koji je za svaku osobu jedinstven, jer svatko reagira drugačije.  Ipak, konkretnije, neke smjernice nam mogu biti problemi sa spavanjem, apetitom, iznimna iscrpljenost, emocionalna razdražljivost, teškoće u regulaciji emocija, emocije koje su neproporcionalne situaciji, burno reagiranje, narušeni odnosi s bližnjima, teškoće koncentracije, teškoće u donošenju odluka. Jednostavnije, kada nam je značajno narušeno svakodnevno funkcioniranje koje se ne može više poboljšati mijenjanjem situacije i ne može se objasniti nekim drugim medicinskim uzrokom. Nevolja je da kada jedan dio našeg psihičkog i socijalnog života narušeno funkcionira, nužno utječe i prelijeva se na ostale aspekte našeg života. Ljudi su skloni odgađati traženje pomoći pa zna proći i više godina prije nego se jave stručnjaku, tijekom kojih se situacija dodatno zakomplicira. Potrebno se ohrabriti da prihvatimo izazov promjene sebe te da sva očekivanja da će se drugi mijenjati ostavimo ispred ordinacije.

Imate li u svojoj ordinaciji kauč i izgleda li jedan terapeutski tretman onako kako to gledamo u filmovima?

Simpatično mi je kako su svi usmjereni na postojanje tog mitskog kauča u psihološkoj praksi (ha ha). Općenito mi se čini da se puno mistificira što se događa na susretu sa psihologom. Prvo da riješimo stvar s kaučem – kauč je bitan točno par sekundi svakog susreta koliko klijentu treba da se ugodno smjesti u njemu – ni više ni manje. Također, iznimno je praktičan jer ponekad u tretman dođe više ljudi, parovi ili obitelj pa imamo dovoljno prostora da se svi smjestimo. Prvih nekoliko susreta bavimo se definiranjem problema koji su klijenta nagnali da se uopće javi i na temelju toga definiraju se ciljevi tretmana  kako bismo i klijent i ja mogli pratiti njegov napredak i ocijeniti uspješnost tretmana. Na temelju ciljeva dogovaramo kojim terapijskim tehnikama ćemo doskočiti problemu koji muči klijenta. Kao što primjećujete, sve vezano uz tretmanski rad govorim u množini jer je u terapijskom pravcu za koji se educiram, a to je kognitivno-bihevioralna terapija iznimno bitan aktivni angažman klijenta jer je krajnji cilj osnažiti osobu da prevlada svoj problem, ali i da ovlada tehnikama kako bi se u budućnosti mogla nositi sa životnim izazovima. Što se tiče prikaza terapije u filmovima, u nekima je prikazano vjernije, u nekima ne, s godinama se popravlja, no s obzirom na veliki broj psihoterapijskih pravaca i usmjerenja, filmska industrija naginje uglavnom jednom pravcu. Pritom treba uvijek imati na umu da je prikaz terapijske seanse u filmu podređen ideji filma, dok je u stvarnom životu seansa podređena problemu s kojim se klijent javlja.

Zašto se ljudi boje razgovorom rješavati probleme? Zašto je stigmatiziran odlazak na razgovor s psihologom?

Čak ne bih ni rekla da se ljudi boje razgovorom rješavati probleme, već možda imaju pogrešna očekivanja od uključivanja u tretman. Nerijetko se dogodi da ljudi traže pomoć za druge ili žele mijenjati svoje bližnje. Tu uvijek dajem odgovor koji iznova razočara, a koji se nadovezuje na prethodna pitanja – raditi možemo samo s onima koji istinski, autentično, žele promjenu u sebi i ono što možemo je raditi na prihvaćanju drugih koje bismo htjeli mijenjati. U tom smislu, ide i jedan vic o psiholozima – „Koliko je psihologa potrebno da se promijeni jedna žarulja? - „Dovoljan je samo jedan, ali se žarulja mora htjeti promijeniti.”

Što se tiče stigme, doista mi se čini da ju je sve manje i da tu idemo u dobrom smjeru. Nadam se da to nije samo moj optimizam i nada, kao ni da je to rezultat isključivo mog zanimanja i kruga ljudi u kojem se iz tog razloga nužno krećem. Odlazak psihologu, kao i odlazak liječniku zbog dijabetesa ili slomljene ruke, vezani su najčešće uz neke neugodne emocije, koje teško proživljavamo, a još teže o njima progovaramo. Ljudi koji traže pomoć, povjerit će se onima za koje smatraju da će im pružiti podršku, onima koji su bliski, onima koji su suosjećajni i to smatram i primjerenim i očekivanim.

Kako biste ocijenili načelno mentalno zdravlje u našoj sredini? Koliko mu se adekvatno posvećujemo i koji su najčešći problemi s kojim se kao zajednica nosimo?

Mislim da bi svaki stručnjak za mentalno zdravlje oko ovog pitanja uvijek bio kritičan jer kao stručnjak uvijek vidi prostora za veći obuhvat, više akcija, veću angažiranost i inicijativu. S druge strane je suočen s objektivnim okvirima u kojima djeluje, vremenskim, kadrovskim i konačno financijskim. Mislim da to najteže pada mladima kolegama koji se bave mentalnim zdravljem, a tu ubrajam i sebe. Svakako nije održivo da briga za mentalno zdravlje u državi ili lokalnoj sredini ovisi o entuzijazmu pojedinaca, a brojni su, već sustav treba biti taj koji potiče stručnjake na edukaciju, usavršavanje i implementaciju rješenja u svakodnevicu – bilo to škole, domovi zdravlja, bolnice. Sustav tu konstantno kaska, što se očituje primjerice u kašnjenju donošenja Nacionalne strategije zaštite mentalnog zdravlja, znači s vrha sustava istim principom prema dolje. Pandemija koronavirusa i potresi u Zagrebu i na Baniji iznjedrili su inicijative telefonske psihološke podrške, brojne istraživačke radove, širenje dostupnosti informacija i veću medijsku vidljivost stručnjaka za mentalno zdravlje. Ovo je kritičan trenutak da iz neugodne, traumatske situacije koja nas je snašla izraste pozitivna poruka za budućnost, posebno kad baratamo informacijama da raste intenzitet i učestalost već otprije najzastupljenijih anksioznih i depresivnih simptoma i to kod svih populacija. To potvrđuju nalazi istraživanja Poliklinike za zaštitu djece, kao i nalazi radne skupine Covidovih 13, uglavnom sastavljene od profesorica psihologije sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, čiji podaci govore i o tome da smo u usporedbi s drugim europskim zemljama „prošli gore” što se tiče mentalnog zdravlja u pandemiji, a jedan od razloga takvom nalazu je zasigurno i ranjivost prouzrokovana preživljavanjem traume rata.

Koji su najčešći poremećaji kod djece i adolescenata s kojima se psiholozi susreću, a o čemu ste pisali i u znanstvenom članku zajedno s kolegicom Ričković u Hrvatskom časopisu za javno zdravstvo?

Psiholozi su ipak odgojeni da vole podatke, da vole statistiku, sretni smo kad imamo svjetske podatke, još sretniji kada imamo podatke za hrvatsku populaciju, no najsretniji smo kada raspolažemo podacima za lokalnu sredinu u kojoj živimo i djelujemo. Istraživanje koje se bavilo učestalošću mentalnih poremećaja kod osnovnoškolaca i srednjoškolaca izašlo je početkom ove 2021. godine, a rezultat je rada moje mentorice psihologinje i logoterapeutkinje Valentine Ričković i mene tijekom mog stažiranja u Zavodu za javno zdravstvo u Karlovcu i na njega sam iznimno ponosna. Istraživanje je pokazalo da su najzastupljeniji problemi mentalnog zdravlja oko kojih se javljaju osnovnoškolci poremećaj hiperaktivnosti (ADHD), dok je kod srednjoškolaca to uglavnom anksiozno-depresivna problematika. Naša djeca i mladi najviše se „lome” na iskazivanju emocija, poteškoćama u učenju, niskom samopoštovanju, složenim obiteljskim prilikama i pretjeranom korištenju ekrana svih vrsta. Važno je naglasiti da se dobiveni podaci odnose na predpandemijsko razdoblje, no za pretpostaviti je, s obzirom na podatke iz gore spomenutih istraživanja, da je trenutna slika stanja mentalnog zdravlja djece i mladih još ozbiljnija. Ovdje bih pozvala roditelje da što nježnije osluškuju potrebe svoje djece i reagiraju već i na prve zabrinjavajuće znakove.

Područje vašeg interesa su i kockanje, rodno uvjetovano nasilje i stigmatizacija mentalnih poremećaja. Recite nam nešto više o toj problematici! S kojom temom ste se predstavili na Međunarodnom kongresu „Mozak i um“?

Izlaganje na kongresu „Mozak i um” također je nešto na što sam posebno ponosna. Izlaganje se bavilo pogledom na ADHD iz različitih perspektiva – djeteta, roditelja, profesora, i bilo je krasno vidjeti kako stručnjaci iz cijele Hrvatske prepoznaju značaj rada moje mentorice i mene oko ove teme. Kod psihologije je najljepše što se gotovo svaka ljudska aktivnost može objasniti i ljudima prezentirati u psihološkim terminima i za to postoji puno interesa. Teme kockanja, stigmatizacije i nasilja koje spominjete obrađivane su u sklopu Dana borbe protiv nasilja nad ženama, čije je obilježavanja bilo nedavno i ove godine, i Mjeseca borbe protiv ovisnosti, obično se oko takvih dana daje prostor stručnjacima mentalnog zdravlja. To je važno, no treba na tome dalje graditi i nuditi druge teme od značaja za mentalno zdravlje i blagostanje, jer je zdravlje prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije izostanak bolesti, ali i sveopće blagostanje. Voljela bih kada bismo se počeli baviti i temama koje naglašavaju jačanje otpornosti i blagostanja u našim životima.

Koji su Vam planovi za razvijanje područja svog djelovanja, koje su želje, u kojem području biste se voljeli educirati i dograđivati?

Kako sam diplomirala, tako sam u roku od dva tjedna upisala edukaciju za svoje buduće drugo zvanje, a to je psihoterapeut. Trenutno sam u završnom, supervizijskom stupnju edukacije iz kognitivno-bihevioralnih terapija, skraćeno KBT, a supervizijski znači da moj trenutni praktični rad nadzire i usmjerava certificirani terapeut. To je terapijski pristup koji naglašava utjecaj misli (kognitivni dio) na naše reagiranje na svakodnevne situacije (bihevioralni dio). Mijenjanjem misli ili ponašanja možemo povratno utjecati na ono drugo, što opet rezultira promjenom emocija kao krajnjim ciljem. KBT se najviše preporuča u tretmanu anksioznih i depresivnih poremećaja, koji su i najzastupljeniji, i tu pokazuje moćne efekte. Konstantno se educiram u području psihoterapije i psihodijagnostike kojima se bavim, to je nužnost u brzomijenjajućem svijetu. Najbolji primjer toga je izbijanje pandemije koja je izazvala rast zdravstvene anksioznosti kod klijenata, za koju sam također završila dodatnu edukaciju kako bih klijentima mogla pružiti kvalitetnu uslugu.

Treba li i psihologu ponekad — psiholog?

Hvala na ovom pitanju, to mi je kao kada klijent na moje pitanje „Kako ste?” odgovori i zatim uzvrati „A kako ste vi?” - to mi je uvijek prekrasan terapijski moment. Psiholog je prvo čovjek, a onda psiholog, psihoterapeut itd. Psihičke poteškoće ne biraju, svi smo im podložni. Psihičke poteškoće ne zanima naša dob, spol, rodna uloga, seksualna orijentacija, naše zanimanje, hobi, one udaraju tamo gdje vide da se mogu smjestiti. Zdravlje kao koncept ima tri sastavnice – to su fizičko, mentalno i duhovno zdravlje, i sve tri sastavnice moraju biti uravnotežene kako bi osoba bila doista zdrava. Psiholog je istovremeno i ranjiviji i otporniji na teškoće – ranjiviji jer profesionalno obavlja posao u kojem uz klijente proživljava njihovo iskustvo, a otporniji jer je obučen kako da se nosi s tim teškoćama. Također, ukoliko radi s klijentima, obvezan je biti uključen u supervizijske susrete s drugim stručnjacima, upravo kako bi jačao vlastitu otpornost.

Za kraj, što biste savjetovali našem čitateljstvu vezano uz poboljšanje njihovog mentalnog zdravlja u ovo turbulentno COVID vrijeme?

Osim što bih pozvala da reagiraju i potraže pomoć ako već imaju teškoće u svakodnevnom funkcioniranju, voljela bih kada bismo svi skupa radili na jačanju naše psihičke otpornosti. To konkretno znači da svaki dan, u skladu s ostalim obvezama, odvojimo vrijeme za sebe kada ćemo raditi nešto samo za sebe i što volimo – pročitati dobru knjigu, priuštiti si kupku, skuhati fino jelo, prošetati. Redovita fizička aktivnost vraća kemijski balans u mozak, tako da je to također nešto što se toplo preporuča. U vrijeme blagdana, pokušajte se ne opterećivati brojem različitih kolača koje ćete napeći, ili čišćenjem kuće bolje od profesionalca, ili dalekim rođacima koje zovete na ručak reda radi. Blagdani su najbolji trenutak u godini za vježbanje zahvalnosti koju je poželjno provoditi svakog dana u godini jer nas vraća u sadašnji trenutak. Odvojite minutu u danu da razmislite na čemu ste danas zahvalni, neka to ne budu neke općenite misli, nego vrlo konkretno i pozitivno, npr. danas sam zahvalna jer sam čula ptičji pjev, a kraj je studenog. Najvažnije od svega, budite blagi prema sebi i budite blagi prema drugima, poručuje nam za kraj Melita.

Zahvaljujem se svojoj sugovornici na ugodnom razgovoru, a vama cijenjeni čitatelji skrećem pažnju da nikako ne zaboravite da upravo druženjem i razgovorom itekako možete učiniti mnogo u borbi protiv stresa. Istraživanja su potvrdila da je druženje od ključne važnosti za dobro zdravlje te da je kvalitetan, iskren i otvoren razgovor iznimno važan i u prevenciji i u liječenju, isto tako i pozitivan odnos između podrške okoline i bolje funkcije imunosnog, obrambenog sustava organizma, nižeg krvnog tlaka i oporavka nakon bolesti. Ljudi generalno manje pričaju, manje se druže, svi samo gledaju u svoje mobitele, dijalog je sveden na minimum. Nebitno s kime pričali, s partnerom, osobom od povjerenja, članom obitelji, sa psihologom, sa svojim dnevnikom, sa psom, u molitvi s Bogom ili sa samim sobom — važno je svoje misli i osjećaje artikulirati i izgovoriti. Razgovarajte! I ne sramite se potražiti stručnu pomoć ako razgovor zapne, ako ne funkcionira, ako zaključite da nemate s kime kvalitetno odrazgovarati. Od narušenog mentalnog, psihičkog zdravlja dolaze i fizičke bolesti koje osjećamo na tijelu. Unutrašnje nezadovoljstvo, nemir, nesklad generiraju slab imunitet i podloga su za zdravstvene probleme. Sve je u glavi, rekli bismo narodski, laički. Zato je jako važno voditi računa o mentalnom zdravlju. A najjednostavniji način da do njega dođete je da nekome otvorite svoju dušu.

Ili kako stih s početka ovog intervjua kaže: ''Možda bi nam samo trebao razgovor.''