Vjeroučitelj Tomislav Šegina na El Caminu - Putu svetog Jakova

Ljudi koji žele upoznati Krista neka idu na hodočašće u Jeruzalem, oni koji žele upoznati vjeru neka idu u Rim, a oni koji žele upoznati sebe neka idu u Santiago, kaže stara izreka. Ovo posljednje hodočašće poznato je pod nazivom Put svetog Jakova ili na španjolskom El Camino (Put). Oko polovice Puta ovog je ljeta prošao i vjeroučitelj iz karlovačke Gimnazije Tomislav Šegina.
Član je, naime, udruge Ekossspiritus koju je osnovao vjeroučitelj Radovan Librić s ciljem povezivanja prirode i vjere pa za mlade organiziraju planinarske križne putove. Po uzoru na srednjevjekovne bratovštine osnovali su pri udruzi Bratovštinu svetog Jakova koja je bila organizator putovanja za hodočasnike iz Hrvatske.
Sudjelovalo je 44-ero hodočasnika, a Šegina je bio jedan od „logističara“. Camino ima više ruta. Najpoznatija je Francuska ruta, koja kreće od Saint Jean Pied de Porta u Pirinejima do katedrale u Santiagu de Compostelle u Španjolskoj gdje se čuvaju moći apostola Jakova i duga je oko 800 kilometara.
- Putovanje je trajalo od 24. srpnja do 17. kolovoza. U biti smo prošli pola Francuskog puta i priznali su nam 411 kilometara. Ovo putovanje smo organizirali za ljude koji se možda boje uputiti sami, a htjeli bi ići i ovakva organizacija im je nudila neku sigurnost. Imali smo i bus tako da se stvari nisu cijelo vrijeme morale nositi na leđima. Brinuli smo se za hranu, unaprijed rezervirali prenoćišta i vodili rutu. Mnogi su nam rekli da se sami nikad ne bi usudili poći, pojasnio je Šegina.
El Camino je bilo poznato srednjevjekovno hodočašće, osobito nakon 11. stoljeća, kad su počeli Križarski ratovi i više nije bilo moguće hodočastiti u Jeruzalem. Pretpostavlja se da je u srednjem vijeku 20 do 25 posto europskog stanovništva hodočastilo, što je u odnosu na tadašnji broj stanovnika velika brojka, ispričao je Šegina. To je jedino hodočašće na koje ljudi idu pješke. Danas je El Camino i vjersko, ali i turističko putovanje. Godišnje Put svetog Jakova prođe više od 300 tisuća ljudi. Osamdesetih godina prošlog stoljeća podatak je da ga je godišnje prošlo svega 400 hodočasnika. Prvi ga je ponovo popularizirao Paolo Coelho u „Hodočašću“, a potom 2010. godine i film „The Way“ s Martinom Sheenom. Šegina je ispričao da Španjolci imaju sjajnu hodočasničku infrastrukturu, a zahvaljujući rastućem broju posjetitelja neka su planinska sela obnovljena i uglavnom manja mjesta na ruti žive s hodočasnicima.
- Svaki hodočasnik dobije kredencijal ili hodočasničku putovnicu. Naša Bratovština izdala je i hrvatsku verziju tako da sad Hrvati mogu ići s našom. Cijelim putem se moraju lupati štambilji minimalno dva štambilja dnevno da se u katedrali u Santiagu u hodočasničkom uredu vide da ste vi to propješačili. Štambilj možete dobiti u crkvi, kafiću, policiji, pošti, trgovinama… Završni štambilj se dobiva u katedrali i na temelju te putovnice izdaju compostellu, odnosno certifikat o prijeđenom hodočašću na latinskom i potvrdu o kilometraži. Compostella je na latinskom kao iz srednjeg vijeka i jedino ime koje unose je ono koje imaju u arhivi i to bude najsličnije vašem imenu i ne možete birati. Posebno se izdaje dokument o prijeđenoj udaljenosti.
- Mnogi Španjolci kad idu na razgovor za posao znaju čak priložiti potvrdu o prijeđenoj udaljenosti. Primjerice kao što Slovenci vole ići na Triglav, tako je kod njih to dosta bitno. Minimum da bi dobili compostellu je da prijeđete 100 kilometara, a tri su načina da se prijeđe Camino – pješke, na konju ili biciklom. Pješke ili na konju priznaje se 100 kilometara, a na biciklu mora biti minimalno 200 kilometara. Primjerice grad Saria je 120 kilometara od Santiaga i od tamo masovno ljudi kreću. Tu je takva masa ljudi kao da ste na Danima piva, ali što ste dalje to su hodočasnici rjeđi. Mnoge španjolske obitelji u fazama kroz četiri ili pet godina prođu cijeli Camino, dodao je Šegina.
Na putu postoje prenoćišta, a oni koji nemaju organizirani put kao ova grupa u kojoj je sudjelovao i Tomislav Šegina, moraju se dobro pripremiti jer sve stvari moraju nositi u ruksaku na leđima.
- Postoji niz kako se nazivaju „albergue“, mali hosteli gdje hodočasnici unajmljuju krevet. Sobe imaju prosječno dvadesetak ležajeva. Ima tri tipa „albergue“ to su župni, općinski i privatni. U župnom i općinskom nisu u pravilu moguće rezervacije i mi smo u njima rijetko bili jer smo bili velika grupa. Princip je tko prvi dođe upada u sobu. Tamo su i vešeraji. Obično ljudi nose po dva kompleta robe, znojni skinu operu i stavljaju suhi i tako izmjenjuju cijeli put naravno oni koji moraju nositi sve sa sobom. Mi smo imali mali luksuz jer je autobus bio s nama pa smo mogli ostaviti stvari i voziti do slijedećeg mjesta. Inače noćenje se može naći po cijeni od šest do 15 eura. Župni i općinski su jeftiniji, a neki imaju čak i obrok. Mnogi restorani nude hodočasnički meni gdje za 10 eura dobijete tri slijeda. Ako imate hodočasničku putovnicu dobiju se i popusti za muzeje.
Fantastično je kako se čovjek nauči na jednostavnosti, da su ti dovoljne dvije majice, da možeš bez problema spavati sa 100 ljudi u prostoriji. Recimo, najveća spavaonica gdje smo bili je za 150 ljudi. U prosjeku spava se u spavaonicama sa 20 ljudi i svi dijele tuš, WC i nakon tri ili četiri dana čovjek jednostavno nauči na to.
Različiti su razlozi zbog kojih se ljudi odlučuju poći na Camino, a po Šegini najveća vrijednost su upravo ljudi.
- Zapravo mislim da je upoznavanje drugih najveća vrijednost Camina. Susrećete puno stanaca, razgovarate, ljudi se brzo otvaraju, pričaju o svojim životima, zašto su tu, što traže… Neki idu iz čisto vjerskih razloga, neki ne znaju zašto idu, neki su pregorjeli na poslu dali su otkaz i otišli na Put. Stvarno različite priče. Kad par dana pratite iste ljude i zbližite se i tako čovjek za čas postane građanin svijeta.
El Camino je na listi svjetske kulturne baštine UNESCO-a od 1993. godine, a nosi naziv i Glavna ulica Europe. Također po kulturnim spomenicima izuzetno je zanimljiva turistička ruta.
- Četiri su velika grada na Putu, Pamplona, Burgos, Leon i Ponferrada. Ima nešto manjih gradova, ali uglavnom se putuje kroz sela i to sela od desetak kuća. Prošli smo Leon i Ponferradu, a naš voditelj Vedran iz Splita je krenuo s manjom ekipom iz Saint Jeana u Francuskoj i dočekali su nas u Carrion de los Condes odakle smo nastavili zajedno. Oni su bili u Pomploni kad je bio San Fermin kad se trči s bikovima.
Tri su glavna obilježja El Camina, pojašnjava Šegina, a zanimljivo je iskustvo bilo na maturalnom putovanju u Španjolskoj na koje je otišao samo dva nakon povratka s El Camina.
- Dakle prvi zaštitni znak je pozdrav Buen Camino, u prijevodu „Dobar put“. To je bonton da se hodočasnici pozdravljaju i tako lokalci pozdravljaju. U Barceloni na maturalcu kad smo bili na Campu Nou imao sam majicu El Camina i jedan me skužio i viče: „Buen Camino!“ Brend su također žuta strelica i školjka – Jakobova kapica. Svaki hodočasnik kupi školju i stavi na ruksak i nosi jer je to znak da je hodočasnik. Postoji legenda, kad se vraćalo tijelo svetog Jakova bila je oluja i tijelo je potonulo, a more ga je izbacilo prekrivenog školjkama. A školjka se veže i za srednji vijek. Smatralo se da hodočašće daje potpuni oprost. Dakle ako su plemići željeli potpuni oprost poslali bi svog kmeta da to obavi umjesto njih. Kako bi kmetovi dokazali da su obavili hodočašće morali su otići do Finisterre (u prijevodu „Kraj svijeta“) i tamo uzeti školjku da su zaista bili na Atlantskom oceanu. Zato je za mnoge upravo Finisterra kraj puta, a ne Santiago, ispričao je Tomislav Šegina. Običaj da se u Finisterri spali odjeća s putovanja, pitali smo je li on to učinio.
- Ne, jer se plaća kazna, glasio je odgovor, jer je spaljivanje odjeće Španjolcima stvaralo probleme pa je čak izazvalo i požare.
Neki iz grupe koju je vodio imali su manjih zdravstvenih problema, ali i na štakama su ušli u Santiago. Naime, najveći su problemi žuljevi i upale tetiva, zato je izuzetno važna dobra i razgažena obuća. Jedva da je noge odmorio, a Tomislav Šegina planira ponovo na El Camino.
- Kažu da Put izaziva ovisnost i mislim da je to točno jer već imam planove. Sada sam išao s grupom, ali drugi put želio bih ići samo za sebe. Želio bih prvo proći cijelu Francusku rutu sam, a onda možda modificiranu i uključiti i Portugal i Fatimu, zaključuje Šegina. (kb)