Prvi Karlovački

Tri „Heroine Domovinskog rata, Pobjednice” – Sabina, Mira i Zora

11.07.2019

Vijesti

Protagonistice prvog dokumentarnog filma o ženama u Domovinskom ratu kadrove ispunjavaju svojim pričama. Svaka na „svom“ ratištu, Sabina na Turnju, Mira u Vukovaru i Zora na južnim bojištima.

Projekt o ženama u Domovinskom ratu, kojeg je osmislila Mirjana Milčić, u sklopu kojeg bi bio snimljen dokumentarni serijal o braniteljicama, njihovim motivima za uključivanje u Domovinski rat, njihovo snalaženje u ratnom okruženju na bojištima diljem Hrvatske, kojem je cilj istaknuti značaj žena koje su se borile na prvoj crti, prvenstveno zbog povijesne istine, ali i da se ne zaboravi, zabilježi veliko srce i hrabrost anonimnih žena u borbenom sektoru, ugledao je svjetlo dana.

U dokumentarnom filmu “Heroine Domovinskog rata, Pobjednice”  tri su protagonistice, žene koje su ratovale svaka na „svom“ ratištu, istoku, centru i jugu Hrvatske.

Redateljica, scenaristica, snimateljica i montažerka prvog filma je Irena Ščurić koja nam je zajedno sa Mirjanom Milčić otkrila sve pojedinosti filma koji će biti prikazan na ovogodišnjem Pulskom festivalu.

-Osmislila sam ga jer smatram da je jako važno istaknuti značaj žena koje su se borile na prvoj crti bojišta u Domovinskom ratu, a posebice prenijeti na mlađe generacije kako se ne bi zaboravilo. Široj javnosti, kako u tuzemstvu tako i inozemstvu, a posebice dijaspori zbog povijesne istine bitno je trajno zabilježiti veliko srce i veliku hrabrost anonimnih žena u borbenom sektoru za vrijeme Domovinskog rata, kazala je na samome početku Milčić.

Profili žena koje su sudjelovale u Domovinskom ratu ogromnih su širina, one su majke, supruge, prijateljice, uvijek spremne pomoći i upravo je očuvanje spomena na to Mirjanu Milčić potaknulo da se upusti u hvalevrijedan projekt.

Koliko je vremena prošlo od ideje do realizacije?

-Intenzivno istraživanje počelo je prije tri godine. Moj dobri prijatelj dragovoljac Domovinskog rata često je spominjao Gogu koja je bila u njegovoj brigadi. Opisivao ju je kao hrabru mladu djevojku koja je zajedno s njima išla rame uz rame. Nikada nije pokazivala nikakav straha, također je nekoliko puta rekao kako je u cijeloj situaciji imala snage uveseljavati ih pa samim time i ohrabrivati. Često su govorili, ako može ona možemo i mi.  U to vrijeme radila sam na snimanju dokumentarnog filma Heroji Vukovara te sam počela intenzivnije razmišljati, sigurno je bilo još žena poput Goge. Kad sam počela istraživati došla sam do velikog broja žena koje su aktivno sudjelovale u  obrani RH. Svaki sljedeći podatak do kojeg sam došla motivirao me da idem sve dalje, uz želju da se snimi dokumentarni film kroz koji bi se trajno zabilježila velika hrabrost i požrtvovnost javnosti nepoznatih žena – dragovoljki Domovinskog rata, koje nisu željne medijske popularnosti, već su i dalje potpuno nepoznate hrvatskoj javnosti. Nigdje ne ističu svoju hrabrost koju tada nisu imali mnogobrojni vojno sposobni muškarci. Veliki utisak ostavile su njihove priče o motivima koji su ih vodili da se dragovoljno uključe u obranu Hrvatske na prvoj crti bojišta, kao vojnikinje u postrojbama ZNG-a, gardijskim brigadama HV-a i postrojbama HOS-a. Kako su ‘preživjele’ u ratnom vihoru, jesu li imale potporu od strane suboraca, kako su ‘spojile’ majčinstvo i vojnikovanje, njihovi osjećaji svega proživljenog na prvoj crti obrane. Nevjerojatna je širina njihovih profila. Radi se o kćerima, majkama, suprugama, domaćicama, fakultetski obrazovanim djevojkama s karijerom, djeci/djevojkama hrvatskih emigranata iz cijelog svijeta koje su po prvi puta došle u Hrvatsku i to braniti, navela je Milčić.

Kada i gdje će biti premijera filma. Hoće li ga hrvatska javnost gledati na nekoj od „televizija?“

Produkcija Kaos film je prijavila na Pulski festival pa s obzirom da se još ovu godinu tamo mogu prikazivati samo premijerni filmovi, a film je ušao u redovni program s još dva cjelovečernja dokumentarca, premijera će biti 20. srpnja u Istarskom narodnom kazalištu u 16 sati, ulaz je slobodan. Potom u Zagrebu 27. srpnja u 18 sati u Muzeju suvremene umjetnosti, zatim Karlovcu i Vukovaru.  Za te lokacije već znamo. No, pretpostavljamo da će biti osim na festivalima, prikazan i u svim drugim gradovima koji su sudjelovali u financiranju filma. Producent Ivan Katić, planira film slati i na strane festivale. Trenutno se dijalog lista treba prevesti na Engleski. A kako je prevođenje važan segment u kojem se prije svega treba paziti na jasnoću sadržaja, prvenstveno u drugim kulturama i onom što je „na prvu“ jasno, ali i privlačno tamošnjoj publici, pa smo naziv “Heroine domovinskog rata, Pobjednice” prvo planirali prevesti kao “Women Heroes of the Croatian War of Independence”, napomenula je redateljica Ščurić, no nakon konzultacije sa ljudima rođenima u Engleskoj i Americi, naziv na engleskom sada je promijenjen u “Unbroken heroes, Croatian women in arms”, istaknula je.

Mira Vrdoljak iz Vukovara, Zorka Klanaček iz Sydneya i Sabina Protulipac s Turnja,  pobjednice su života i to ih spaja. Više o tome redateljica, scenaristica, snimateljica i montažerka prvog u seriji filma “Heroine Domovinskog rata, Pobjednice” Irena Ščurić

Kad mi se javio producent Ivan Katić (Kaos doo) da ima projekt o Heroinama Domovinskog rata, koji je stao jer je redatelj s kojim su počeli suradnju odustao od istog, zamolila sam ga prvo na uvid svega do tada napravljenog. U Mirjaninim istraživanjima našla sam bogatstvo materijala.  Svaka priča ima elemenata sličnog, po čemu je konkretno u ovom filmu dan podnaslov “Pobjednice” jer su sve tri heroine, Mira Vrdoljak iz Vukovara, Zorka Klanaček iz Sydneya i Sabina Protulipac s Turnja, prvenstveno pobjednice života i to ih spaja, te toliko različitog kao npr. njihova dob, odrastanje i kako su prolazile kroz rat. Uz to, žene su više otvoreni sugovornici od muškaraca, pogotovo emotivno. A ljudi najviše pamte i prepoznaju emocije. Upravo u tom kontrastu i sličnostima prepoznala sam dobru priču koja kroz žensku emociju može dotaknuti svakog čovjeka. A i rijetko je da dokumentarist u Hrvatskoj ima šansu dobiti svjedočenja od samih sudionika određenih događaja jer nažalost, najčešće radimo dokumentarce o nekom, kad je taj već mrtav. Možda tu ima i našeg mentaliteta, da se počne cijeniti nešto tek kad to nemamo… Stoga su okolnosti oko naše tri heroine odredile i način građenja priče i strukturu cjelovečernjeg dokumentarnog filma tako da ga u biti one same vode – što po meni rade izvrsno sa svim emotivnim i energetskim elementima.

Suprotno sadašnjim trendovima rađenja dokumentarnog filma, koje volim zvati „copy paste forma“ kao npr. franšiza Mc Donnalds, ako nešto funkcionira u jednom slučaju pa se precrta ta forma ne gledajući zašto je u prvom bila dobra, u drugom slučaju i okruženju ili vremenu ne da vjerojatno nije primjerena, nego često nije dobra, stoga, u ovom dokumentarcu bilo kakav voditelj bio bi suvišak koji krade vrijeme. Ne postoje spiker ili glumac koji mogu interpretirati neku atmosferu ili osjećaj kao naše heroine.  Isto je i za danas u dokumentarizmu popularne igrane rekonstrukcije događaja koje su vrlo bitne kad nemate nikog tko zorno i riječima i emocijom može prenijeti događaj.  Ponekad su čak rekonstrukcije jedini konkretni sadržaj koji možete snimiti. No, to je onda više igrani dokumentarni film. Da sam bila na pravom putu odabravši da nas heroine vode kroz film i da te žene zaista dotiču srca drugih, uvidjela sam kad su od trojice muškaraca koji su odgledali finalku, dvojica zaplakala već na pola filma. Usprkos toga što sam pazila da iza svakog teškog trenutka dođe neki laganiji ili smiješan. 

Struktura je sljedeća – nakon kratkog predstavljanja glavnih karakteristika svake heroine, na početku nam otkrivaju detalje odrastanja, trenutke kad su i zašto odlučile otići u rat, opisuju sam odlazak, vatreno krštenje, akcije, ranjavanja, smrti, i uz sve to smiješne trenutake koji se znaju dogoditi uvijek. Nakon svih zapleta, dolazi katarza i pobjeda. U biti, to je klasična forma mnogih djela. A suborci su ti koji govore o heroinama ono što one same nikad ne bi o sebi rekle. I “dobro i loše”.  Ono što su muškarci zapazili kao njihove karakteristike, ali i zajedničku crtu u upornosti, požrtvovnosti, ohrabrenju te ističu žensku snagu pozitive koju su sve heroine filma širile oko sebe. Tri priče su s različitih lokacija, no koji put se skoro pa spajaju u istu priču, a koji put daju predah ili osvježenje. Na početku sam iz dobivenih istraživanja napravila tri scenarija za tri filma. „Pobjednice“ su sad napravljene, a druga dva gotova scenarija još čekaju početak snimanja.

Sadržajno, u “Heroinama domivinskog rata, Pobjednice”, prikazana su svjedočenja tri žene s tri ratišta – istoka, centra i juga Hrvatske, koje su krenule na front iz potrebe srca da sudjeluju i pomognu koliko mogu onima koji brane dom i obitelji.

Sabina s Turnja imala je 18 godina kad je usprkos roditeljima otišla na front, sa spoznajom rata samo iz filmova. No, uskoro saznaje što je zaista rat, kad je svojem bratiću spasila život.

Sabina Protulipac, pješak, medicinski tehničar, umirovljena stožerna narednica HV, HRVI.

Mira iz Vukovara, koja tada ima već dvoje djece, shvaća da radi njih i sugrađana mora pomoći koliko može u obrani svog doma, no nakon pada Vukovara završava u srpskim logorima.

Mira Vrdoljak bila je vojnikinja, a sada je umirovljena dočasnica hrvatske vojske.

Zorka iz Sydneya, usprkos prijašnjeg prkosa roditeljima, radi jakog nacionalnog odgoja, dobiva poriv da pomogne Hrvatskoj u ratu, bar svojom frizerskom profesijom i nakon odlaska na dotad nepoznat kontinent, Europu, i s „Tigrovima“ prolazi hrvatsko južno ratište.

Zorka Klaneček, frizerka, „klokanica“, sada živi u Biogradu na moru i radi kao frizerka.

-Uz njih tri, i njihovi suborci, kaže Irena, svjedoče o smirenosti, posvećenosti i hrabrosti te emotivnoj snazi naših heroina, iznoseći kako su što stavom, što empatijom, što djelovanjem, doprinijele da mnogi teški trenuci postanu podnošljivi. Priče su životne, u njima ima smijeha i suza, glazbe i mladenačkog elana, te mnogih neočekivanih situacija. Ono zašto su pobjednice jest činjenica da mnoge ljude shrva i neka manja životna kalvarija, a kamo li ratna stradanja u kojima se osim gubitka materijalne imovine i sređenog života, smrt i život susreću svaki tren. Izaći iz takvog perioda života bez osude, mržnje ili depresije jest prava pobjeda. Zato su naše Heroine Domovinskog rata prave pobjednice života. Njihove tople, iskrene i duboke životne spoznaje, ispričane kroz ratna događanja mogu biti inspiracija svima koji smatraju da je život težak.

Samo po sebi nameće se pitanje ostvaruju li braniteljice onda ista prava kao i njihovi muški kolege, npr. mirovine, zdravstvenu zaštitu, prednost kod zapošljavanja i drugo te govore li u filmu i o tim temama?

Dokumentarni film može imati mnogo pristupa nekoj temi. No i kad se prvenstveno bavi socijalnim i društvenim temama, najvažnije je potaknuti gledatelje na spoznaju i empatiju. A da bi bio uspješan, film koji nije potaknuo emociju i empatiju, može još jedino dignuti adrenalin ili tzv. akcioni pristup filmu. Ostale dugometražne filmove (60+ minuta, a vrlo često trajanja igranog filma) ljudi danas jednostavno “ne doživljajavju”. Za to ostalo postoje druge forme. Tiskani mediji, vijesti, reportaže, okrugli stolovi…

Treba se znati da je danas u doba 24/7 pristupnih mnogih informacija, maksimalno vrijeme koje si ljudi daju da bi odredili žele li nešto gledati ili ne, minuta do dvije. Kod mladih radi se o sekundama. Stoga u današnje doba nije lako navesti ljude raznih interesa, a pogotovo kultura, da sjede sat i 40 minuta i gledaju nešto sa zanimanjem. Znajući te činjenice, dolazimo do tog da dugometražni filmovi u biti potiču sjećanja, ocrtavaju sličnosti ili različitosti, tjeraju na razmišljanja, diskusije i najvažnije da dotiču emocije. Ako nismo dotakli emociju, nismo napravili dobar film. A to je za razne profile ljudi, koji žive različite živote, a cilj je doseći što raznovrsniju publiku, daleko od diskusija o socijalnim statusima i pravima. Npr. kad govorim o poticanju emocija, najlakše je raditi horrore (ljudi se uvijek nečeg boje – pa je poistovječivanje s glvnim junakon/cima lako), a najteže je raditi uspješne komedije. No, naravno, ni jedan film nije u emocijama jednoznačan. Dakle mora biti dobar omjer svega pomalo. Ima još bitnih elemenata u žanru dugometražnog dokumentarnog filma, no da ne duljim s teorijama režije – u ovakvom tipa “Heroine Domovinskog rata” je dobro to da od početka znamo kako su glavni protagonisti i kazivači – već preživjeli.  Dakle, za razliku od npr. Hitchokovih filmova, nije nas tijekom filma strah je li glavni glumac preživio ili ne. Znamo da je!

To vam govorim zato jer filmovi i kad se primarno bave socijalnim temama ne rješavaju konkretne probleme u filmu spominjući te teme nego kroz emocije ispričane priče potiču empatiju. Pričom ih samo mogu osvijetliti, ukazati na neke da bi bili vidljiviji društvu i steknu prepoznavanje. No, to je sekundarno, jer na tom polju društvenih odnosa i socijalnih pitanja, glavni su nositelji, ili bi trebali biti, informativni programi i oni koji se bave vijestima. Mi se konkretno prvenstveno bavimo ženama i situacijama koje nisu svakodnevne i koje su radi agresivne prirode rata mnogi doživljavali i preživljavali na različite načine. Dakle, dugometražni dokumentarni film ovog tipa, nije onaj koji bi u svojem temelju imao zadaću socijalnog aktivizma ili rješavanja društvenih problema, objasnila je Mirjana i naglasila da je to tema koja se uz ostale može naznačiti.

Kako se naše društvo odnosi prema braniteljicama i koliko je žena sudjelovalo u Domovinskom ratu?

Nažalost, u postratnoj integraciji sve su te žene ratnice potpuno marginalizirane i zaboravljene od strane hrvatskog društva. Jedina svakodnevna podrška su im njihovi najbliži, njihove obitelji, ali i suborci koje također smatraju svojom obitelji. Institucionalnu podršku dobivaju od Ministarstva hrvatskih branitelja, Ministarstva obrane RH, Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, no od drugih, također relevantnih institucija i ustanova koje im mogu pomoći, ta je podrška u većini slučajeva izostala.  U Domovinskom ratu sudjelovalo 23.080 žena od čega ih je u borbenom sektoru sudjelovalo čak 14.194 , a njih sedam bile su maloljetne.  U Domovinskom ratu poginulo ih je 185, a još uvijek se 33 žene vode kao nestale, istaknula je Mirjana.

I Mirjana i Irena, svaka na svoj način dala je veliki doprinos tijekom Domovinskog rata

 –Braniteljica sam koja je svoj doprinos dala kroz rad u državnoj instituciji, kratko je rekla Mirjana.

-Bila sam jedna od 350 ljudi koji su mogli stalno biti na HRT u jesen 1991. To je naime bio broj ljudi koji su smjeli biti u zgradi HRT-a, jer ako ga počnu bombardirati (što se očekivalo), da ne bude previše žrtava. Svih 350 nas bili smo mladi, poznavali više procesa proizvodnje emitiranja (i sadržajno i tehnički), a moja ekipa sa Z3 i ja smo to odrađivali na četvrtom katu zgrade u studiju 9. Nikad za vrijeme uzbuna nisam bila u skloništu. Emitirali smo i stvarali program 24/7. Ne ulazeći u diskusiju što je dobro, a što nije napravljeno, u to doba su mnogi napali Vrdoljaka da je izbacio Srbe s HRT-a, no zaštitari na HRT-u su mi rekli da je u krugovima koji su odlučivali o ratu i obrani, donesena odluka o samo 350 ljudi koji rade program na HRT-u – i to je bila zapovijed. Znam da su jednog dana u jesen 1991., pri ulasku na HRT spriječeni čak i Merlić i Hloverka Novak Srzić. No, poslije akcije Maslinica, većina ljudi se postepeno vratila na HRT. Nisam se borila na fronti, no mislim da sam dala svoj doprinos s onim što sam najbolje znala raditi, prisjetila se Irena tih dana.

Nevjerojatna je širina profila hrvatskih braniteljica koje su se u borbu uključivale dragovoljno

-Tijekom priprema i istraživanja dojmila me se skromnost braniteljica u odnosu na sve proživljeno. Sve te ratnice nisu željne medijske popularnosti, već su i dalje potpuno nepoznate hrvatskoj javnosti. Veliki utisak ostavile su njihove priče o motivima koji su ih vodili da se dragovoljno uključe u obranu Hrvatske, na prvoj crti bojišta, kao vojnikinje u postrojbama ZNG-a, gardijskim brigadama HV-a i postrojbama HOS-a. Kako su ‘preživjele’ u ratnom vihoru, jesu li imale potporu od strane suboraca, kako su ‘spojile’ majčinstvo i vojnikovanje, njihovi osjećaji svega proživljenog na prvoj crti obrane. Nevjerojatna je širina njihovih profila.  Radi se o kćerima, majkama, suprugama, domaćicama, fakultetski obrazovanim djevojkama s karijerom, djeci/djevojkama hrvatskih emigranata iz cijelog svijeta koje su po prvi puta došle u Hrvatsku i to braniti ju, kazala nam je Mirjana za kraj ovog razgovora.

Film je sufinanciran sredstvima Ministarstva hrvatskih branitelja, nekih gradova i županija, uz veliku podršku pravobraniteljice za ravnopravnost spolova i velikog broja Udruga branitelja i braniteljica. (r.b.)

 

Foto: (arhiva filma)