Svaka Vlada imala je svoju poljoprivrednu strategiju, oni ispočetka, a mi za njima u prilagodbu

Medijska kampanja u posljednjih nekoliko mjeseci, za i oko poljoprivrede u našoj zemlji nikad nije bila veća, država nudi povoljne kredite za opremu, sufinancira razna osiguranja od mehanizacije do poljoprivrednih kultura, pomaže u nabavi kvalitetnog sjemenskog materijala i tko zna što sve ne, a spotovima i propagandnim poruka „bombardirani“ smo svakodnevno u televizijskim, radio, web i tiskanim medijima. Iz iskustva znamo, jer tko se jednom opeče....,  kad je nešto tako očito, a dugogodišnja praksa života na ovim prostorima nas uči, opreza nikad dosta ili da nešto debelo nije u redu i tko zna „što se iza brda valja“ ili su se konačno “na vrhu“ zbrojili i krenuli, ako već nije prekasno u očuvanje poljoprivrede, poljoprivrednika i domaćih proizvoda. Uvijek se trebamo pitati zašto baš sad, možda zbog izbora, jer u poljoprivredi i dalje ne „cvjetaju ruže“.

Vrlo dobro znamo da je svaka Vlada imala svoju poljoprivrednu strategiju, na početku mandata predstavljeni su programi, ništa što je dobro od prethodnika nije zadržano i razvijano dalje pa tako svake četiri godine. Oni ispočetka, a poljoprivrednici za njima u prilagodbu. Pa tko preživi pričat će.

Barem što se tiče mljekarskog sektora, malobrojni su preživjeli, od 56 tisuća proizvođača mlijeka u Hrvatskoj 2003.g., danas do manje od 5 tisuća mljekara, pričaju ne baš tako lijepu priču, o državi koja umjesto da ih zaštiti i pomogne kad oni ne mogu, jer nemaju mehanizme pregovaranja i odlučivanja, nerijetko im je bila maćeha i „zaigrala“ na velike uloge krupnog kapitala, a sve pod izgovorom, birali ste tržišnu ekonomiju i slobodno tržište, pa što se sad bunite.

Nije lako zaboraviti prosvjede poljoprivrednika od Slavonije do Zagreba, blokade prometnica, prolivenog mlijeka, neubranog voća, povrća i ratarskih kultura, zahtjeva i nadanja jednih i samo obećanja - nikad realiziranih, onih drugih.

S vremenom poljoprivrednici su pali u drugi plan, neke druge afere zauzele su naslovnice i udarne eterske termine, pa se u javnosti stekao privid da je u tom sektoru sve uređeno i posloženo kao u svakoj dobro uređenoj zemlji, jer konačno, postali smo i članica EU. No, nije baš tako, druga strana medalje i dalje je „neispolirana“ i siva, a to sivilo i siva zona i dalje sustavno devastira i nagriza hrvatsko selo.

-Mi od države ne tražimo ništa, osim da nas kao što su to učinile druge države, članice EU, zaštiti od nelojalne trgovačke prakse, uvoznog lobija i divljeg tržišta, rekao nam je na temu poljoprivrede, posebno mljekarskog sektora, Zdenko Močnik iz Duge Rese, vlasnik farme krava i predsjednik Udruge OPG-a Hrvatske „Život“ za Karlovačku županiju, koji se dugi niz godina zalaže za pravedniji odnos države prema poljoprivrednicima, pogotovo stočarima i mljekarskom sektoru.

Na pitanje koji je njegov „recept“ za spas i oporavak poljoprivrednog sektora u našoj zemlji, Močnik je izdvojio nekoliko.

-Poljoprivreda je osnova svega, zemlja, država i sustav koji će se odreći poljoprivrede propast će, neće ga biti. OPG moraju biti nukleus hrvatske poljoprivrede. Niti jedan oporavak i razvoj ne mogu se raditi stihijski niti uredbama. Nemojmo dozvoliti, kaže, da nam Svjetska banka propisuje strategiju razvoja poljoprivrede. Rješenja za hrvatsku poljoprivredu ima i ono je jedino moguće ako se država, ali i lokalne vlasti (županije i općine) više posvete rješavanju pitanja zemljišta. Bilo ono državno ili privatno zakonski se mora osigurati okvir da sva bude obradiva, pa i po cijenu plaćanja kazne za zapuštene oranice. Vlasnik poljoprivrednog zemljišta ni u kojem slučaju, ni pod koju cijenu ne smije biti stranac, kao što to nije slučaj ni u jednoj zemlji svijeta. Na našim ruralnim prostorima svakako moramo zadržati naše poštene i radišne ljude i zdravu hranu.

-Sustav mora osigurati uvjete da se mladi ljudi nakon završenog obrazovanja vraćaju na svoju djedovinu i primjenjuju naučeno, najsuvremenije metode i tehnologije, jer poljoprivreda je danas postala zahtjevna, vrlo unosan „biznis“, samo puno kompleksniji od drugih. Nemate krov, proizvodnja se odvija na otvorenom, na svoju stranu morate pridobiti i „boga“ i „Vakulu“ a i sustav koji do sada nije osiguravao nikakvu sustavnu podršku. Evo to su samo neke stvari koje se moraju promijeniti kako bi domaća poljoprivredna proizvodnja mogla uhvatiti korak s europskim proizvođačima, jer u suprotnom, vrlo skoro ne piše nam se dobro.

Nameće se onda pitanje, iako graniči sa zdravim razumom, kako to da je sve tako loše postavljeno, svatko tumači zakon kako mu odgovara, država daje izdašne poticaje, koji su često „spoticaji“ i nemaju razvoju i poticajnu svrhu, nestala je kultura rada, školovani poljoprivrednici rađe odlaze iz zemlje i budu vozači u Irskoj i Njemačkoj, a njihova polja ostaju zakorovljena, sumnjivi tipovi dobivaju koncesije na državnu zemlju, više nemamo domaćeg sjemenarstva, poljoprivredni instituti više ne klasificiraju, selektiraju i brinu o genetskoj kvaliteti domaćih sorti usjeva, sve što smo imali dobro je nestalo, pa zar se ni nakon toliko godina ne snalazimo i ne znamo za sebe odabrati pravi put, zašto smo sami sebi najveći neprijatelji, smijemo li mi onda uopće razvijati održivu poljoprivredu, jer zdravo hraniti svoj narod, ne ovisiti o uvozu je jednako kao i biti neovisan u energetskom smislu?

-Očito je da ne smijemo, odgovara Močnik, na sve smo mi to pristali tijekom pred pristupnih pregovora za članstvo u EU. Sjećam se dobro dugotrajnih pregovora u poglavlju poljoprivrede, jer sam i sam bio dio povjerenstva koje je EU Komisiji trebalo 2001.g. napisati koliko će 2020.g. u Hrvatskoj biti proizvođača mlijeka. Naša projekcija je bila da će nas biti oko 15 tisuća, jer već tada je bio prisutan trend opadanja broja mljekara, na godišnjoj razini oko 5 tisuća, da bi nas danas, dakle godinu dana prije očekivanog bilo manje od 5 tisuća, što vam to govori, umjesto zaključka pita Močnik. Naravno, na svakom od nas je da sami zaključujemo i čitamo između redova.

-Ponavljam, ne smijemo gubiti nadu, nije sve izgubljeno, moramo bit organiziraniji, da imamo jaču pregovaračku poziciju, ne smijemo biti podložni stihiji i ranjivi zbog svjetskih kretanja na tržištu hrane. Moramo znati zaštiti i braniti našu kvalitetnu proizvodnju i proizvod kao i primjerom i savjetima kad god nam se ukaže prilika, pomagati mlađim poljoprivrednicima da uče na našim greškama i propustima.

-Rođen sam na malom „gruntu“ u Hrvatskom Zagorju, zemlja mi je u krvi, pa iako sam završio strojarstvo, za srcem sam došao u Varoš i Dugu Resu i za svoj životni poziv izabrao sam stočarstvo, poljoprivredu a sad i voćarstvo. Mogu reći da sam sretan čovjek, radim ono što volim, ispunjava me i emotivno i fizički i da opet biram, ne bih drugačije odlučio. Iako naš posao nema radno vrijeme, traje „od ve do ve“, nitko ti ne daje garanciju da će na kraju sve završiti dobro, za mane ipak nema veće sreće kad na kraju dana mogu reći bio je ovo naporan ali sretan dan.

Ja sam odlučio živjeti časno i pošteno, bez obzira na moje obrazovanje, struku, milje iz kojeg dolazim, na teškoće gdje živim, na teškoće sektora u kojem radim. Moja agenda je časno i pošteno zaraditi mirovinu i ne ostati nikome dužan. Pa u vremenu koje je preda mnom, pripremam se polako za voćarstvo, kojim ću se baviti kad će stočarstvo više biti ljubav, navika i hobi, a ne više osnovni posao.

Razmišljam da, za par godina, točnije 2021.g., kad otplatim kredit, smanjim stočni fond, pa ću si od 25 muznih krava te 25 junadi i teladi koje sad imam, ostaviti tek nekoliko muznih krava, jer bez domaćeg mlijeka i sira ja ne mogu i potpuno ću se posvetiti voćarstvu. Bit će to voćnjak na oko 0,5 hektara, starih sorti jabuka. Želja mi je da kroz cijelu godinu mogu jesti svoje domaće jabuke, kao kad sam bio mali, jer smo mi u Zagorju svi imali podzemne kameno-zemljane podrume u kojima smo skladištili svo voće i koje smo jeli tijekom cijele godine. Komercijalizacija mi nije prioritet, no nikad se ne zna, možda se odlučimo i za sušionicu voća manjeg kapaciteta, kao i proizvodnju džemova i prirodnih sokova.

Na kraju našeg razgovora Močnik je još izrazio žaljenje što se je sve pretvorilo u novac pod krinkom globalizacije.

- Sve se je okrenulo kapitalu i neoliberalnom kapitalizmu, koji egzistira samo na profitu i zaradi i intenzivnom iscrpljivanju ljudi i dobara, koji kad se iscrpe, budu zamijenjeni nekim drugim ljudima u nekim drugim zemljama. Vjerujem da za našu zemlju, poljoprivredu, šume, vode i ostala netaknuta dobra koja još nisu prodana strancima nije kasno, vjerujem da imamo još malo vremena popraviti loše odluke i politike ali to neće biti moguće ako ne promijenimo sebe i naš odnos prema radu, zaključuje.

Završavam kao što sam i počela, agresivnom medijskom „poljoprivrednom“ kampanjom. Možda ipak ima smisla, možda ipak nije sve nepovratno izgubljeno, možda mladi poljoprivrednici ovdje vide svoju šansu za ostanak i opstanak, a možda su svi problemi i nastali zbog slabe komunikacije, nedovoljne i nepravovremene informacije pa se sada ispravlja što se spasiti da, propuštene prilike, vrijeme, novac i životi….tko bi znao. U svakom slučaju, vidjet ćemo, kako narod kaže strpljen-spašen, a ako nečega imamo, strpljenja imamo. (rb)

Foto:I.Č.