Nikola Kolar umirovljeni pilot iz Ozlja odradio u karijeri više od 57.000 letova

Od djetinjstva sam radio avione, makete od kukuruzovine, ne znam od čega sve ne. Međutim, te moje maketice nisu htjele letjeti onako kako bih ja želio, počeo je svoju priču Nikola Kolar, umirovljeni pilot.
Rođen je 1943. godine u Vrhovcu kod Ozlja kao peto dijete u obitelji. U ono vrijeme i u sredini u kojoj je odrastao na Nikolinu veliku želju da jednom bude pilot nije se u obitelji baš gledalo blagonaklono. Kaže da su ga zvali „posebnjaković“, a priznaje kako je to zapravo izraz koji ga najbolje opisuje.
Put od Vrhovca do pilota koji je obletio i vidio gotovo cijeli svijet, bio je dug i ne baš lak, kaže, ali kad je čovjek uporan, onda njegov primjer potvrđuje da je doslovno samo nebo granica.
- Odlaskom u vojsku u Sarajevo prvi put sam vidio avion izbliza, gdje je započeo zapravo taj moj put pilota. Tada nisam mogao drugo, nego sam se prvo počeo baviti padobranstvom, kao jedan prijelazni rok. Odradio sam stvarno minimum, svega 83 skoka. Istovremeno sam se upisao u tadašnji Vazduhoplovni savez Jugoslavije, koji je bio nositelj naobrazbe u bivšoj državi. Prošao sam teoretsko obrazovanje i 1965. sam završio teoretski i praktično za zrakoplovno jedriličarstvo. Slijedeći korak je bila je obuka za pilota motornog letenja, što je bila moja opsesija. 

Kad je 1966. godine postao sportski pilot, da bio napredovao morao je otići u inozemstvo, a izabrao je Švedsku, gdje je u šest mjeseci savladao jezik. Prepričao nam je i razgovor sa provjere znanja jezika - na švedskom. Tamo je dobio priliku besplatno, ravnopravno sa Šveđanima sudjelovati na predavanjima i obuci na simulatoru te je diplomirao 17. srpnja 1969. godine.
No, političke prilike kod kuće ponukale su ga da se vrati u Hrvatsku. Ubrzo je dobio i posao u tvrtki Pan Adria Zagreb, koja se je obavljala poštanski prijevoz, a druga djelatnost je bila poljoprivredna avijacija. Kasnije je morao ponovo na obuku da bi obnovio znanja za putničku avijaciju, što je odradio na Floridi u Americi, a kasnije je završio i obuku za instruktora kako bi mogao obučavati druge pilote za le na kanaderima i drugim avionima za gašanje požara.
Ispričao je i svoje iskustvo kako je jedan od manjih aviona za gašenje požara sam preko Atlantika dovezao u Hrvatsku.
- Ja sam dobio avion, četiri kile GPS i još jedan portabl ako me slučajno grom ošteti, pa mi ovaj u avionu izgori. Ostao bih iznad oceana izgubljen. Kad tako daleko idete po magnetskom kompasu, na mjestima je ruda, pa nafta to su devijacije od 14 stupnjeva, tako nikad ne bi nikud došli, a što bi se reklo „bez štapa i kanapa ništa“. Dakle, deset sati sam letio iz Kanade, od Goose Baya, na Labradoru, iznad oblaka i sad uronim i vidim prag piste i bijele kućice i mislim, ova je škatuljica pametnija od mene.
Prije mirovine letio je na poštanskim avionima i kanaderima. Osam mjeseci je prevozio poštu, a četiri ljetna mjeseca je gasio požare. Jedno je vrijeme sam držao Istru 1995. i 1996. godine, a 1997. su ga u sezoni požara povukli na jug. Govoreći o svojim iskustvima s gašenja požara Nikola Kolar je napomenuo da pilot prije svega mora biti dobro istreniran jer puno se toga mijenja od leta do leta.
-  Rijetko je požar ravan i rijetko je baš na polju obično je to u stijenama, u gudurama i tu treba prići. Morate paziti na visoko drveće, na temperaturu, na sunce u poziciji. Uvijek se okrenuti bočno od sunca bar 15 stupnjeva jer ste na 15, 17 ili 20 metara od požara, kako koji put.

Nismo mogli propustiti priliku, a da Nikolu Kolara ne pitamo nekoliko pitanja o kojima se uvijek pričaju „legende“ pa smo htjeli čuti koliko u njima ima istine.
Ako istresete vodu na čovjeka, bi li ga to ubilo?
- Ne bi ga voda ubila, ali postoji mogućnost da ga ozlijedi.
Može li kanader pokupiti plivača?
- Ne može, ali može ga ozlijediti ili ubiti. Nema pumpe koja vuče vodu, nego ima četvrtasti otvor za svaki tank, 12 inča (oko tridesetak centimetara) koji je oprugom zatvori, a druga su vrata za gašenje, koji se drugačije otvaraju.
Koliko treba da se napuni kanader?
- Ako ste dobar majstor punjenje traje 18 sekundi. Pilot ne smije dozvoliti da avion preduboko potone, nego ga držite na skijama i kako on vodu grabi, postaje teži i sam bi ronio i onda ga morate punom snagom čupati van.
Odskoči li kanader kad izbaci vodu?
- Odskoči! Kad je netko sa mnom bio u kabini, onda sam im znao reći da se čvrsto uhvate prije nego izbacim vodu. Vodu se izbacuje u položaju da je nos aviona prema dolje, da mi ne bježi.

Najveći požar koji je gasio bio je onaj na Braču 1997. godine, a onda i požar u Dubrovniku. Uvijek izuzetno surađivao s vatrogascima pa je danas počasni član u Dobrovoljnom vatrogasnim društvu u rodnom Vrhovcu.
- Kad je bila 50. godišnjica društva 2002. godine pogasili smo jedan požar ispred doma u Vrhovcu kanaderom, kaže Nikola, kao i da mu se tom prilikom u avionu pridružio jedan od tada najmlađih članova DVD-a Vrhovac.
Kolar je aktivno letio sve do 65 godine života, odnosno do 2008. Letačka mu je dozvola istekla 30. lipnja prošle godine, a zbog godina je i ranije bio niže rangirani pilot, odnosno morao je uz sebe imati još jednog pilota radi sigurnosti.
- Tada sam rekao dosta je, nakon 57.000 letova, čak malo više i nakon 12.140 sati leta, kaže Nikola i pokazuje nam dnevnik letenja, u kojem stoje ovi podaci, a je li zbog čestog izbivanja nedostajao obitelji, Nikola kaže da imati pilota u obitelji ima i svojih prednosti.
- Avijacija je brza i pokretljiva i nikad nije prošlo četiri ili pet dana da nisam došao doma. Osim u sezoni sam bio cijelo vrijeme dolje na moru. A onda je žena išla na dnevno kupanje u Dubrovnik. Najveći trošak je bio doći odavde do Zagreba, smije se Nikola, a dodaje kako je vozio sve „od grobara do popa“, tko mu se htio pridružiti.
Naime, pojašnjava poštanski letovi bili su uglavnom noćni pa su tako njegovi prijatelji dobili skočiti na kavu u Milano i isti dan se vratiti kući. Djeca nisu naslijedila njegovu ljubav prema letenju, ali sin leti gotovo koliko i on, ali kao putnik zbog posla. Zanimljivo je da je u karijeri imao sva dva ozbiljnija kvara na avionu.
U dvorištu ispred kuće i ima avionsku elisu, uz koju nam je pozirao i na kraju kaže kako se zapravo puno toga poklopilo. Vidio je gotovo sve kutke svijeta, za što inače nikad ne bi imao priliku. Nije loše za dječaka iz Vrhovca s velikim snovima. (kb)

Foto: Dinko Neskusil