Prvi Karlovački

Jedna obična ljubavna priča – Pepana i Vinko Žigo

14.02.2019

Mozaik

Imali smo svadbu u takozvanoj SUP-ovoj menzi, na Mažuranićevoj obali, a iznad stola za kojim smo sjedili ostala je parola „Proleteri svih zemlja, ujedinite se“

Obilježavanje Dana zaljubljenih ili Valentinovo preuzeli smo kao i mnogo toga unatrag dvadesetak i više godina. Darujemo cvijeće, slatkiše, parfeme, jeftine i skupe poklone, a sve kako bismo iskazali nekome ljubav ili simpatije. Tim povodom, evo jedne ljubavne priče, sasvim obične, životne, ali iz nekih drugih vremena. Tada možda nije bilo velikih ljubavnih gesti, Valentinova, ali je ljubav možda ipak bila iskrenija.
Svoju priču podijelilo je s nama bračni par Žigo – Vinko i Josipa, koju svi bolje znaju kao Pepanu. Oboje su rođeni 1943. godine, ali je, kako Vinko voli napomenuti, Pepana ipak starija sedam mjeseci, pa ih je u školskim klupama dijelila jedna godina. Oboje su bili članovi Dramskog studija Zorin doma, a potom, kako su oboje pohađali Ekonomsku školu, bili su i tamo članovi dramske sekcije. Dakle, upoznali su se 1957. godine kad im je bilo svega 14 godina i to kao glumci.
U to vrijeme mi smo bili samo poznanici, nije među nama bilo ništa drugo, kaže Vinko.
Svatko je imao svoje simpatije i svoje ljubavi, ali smo se uvijek sretali i pozdravljali, dodaje Pepana.
Sve je ostalo samo na poznanstvu nekih desetak godina, a onda se kako kaže Vinko „dogodio klik“.
Ajde da skratim pa ću ti reći kad se dogodio taj prijelomni trenutak za nas, rekao je Vinko.
Pa daj da čujemo, jer ja to nikad nisam saznala, nadovezuje se Pepana.
To je dakle bilo 13. svibnja 1968. godine. Baš sam se vratio iz Rijeke od rođaka i išao sam prošetati Korzom. Idem i vidim mačku, zgodna, lijepo obučena, naočale k’o dva tanjura, a to je bila Pepana. Kažem: “Bok, Pepana, hoćemo tu kod Crnoga na sladoled?“
I tako je to krenulo, dodaje Pepana. Dogovorili su i da će zajedno van navečer, a ostalo je, kako se kaže, povijest.
I to ti je trenutak kad se dogodio taj „klik“. To nije bio nikakav planirani susret, bilo je slučajno, išao sam u šetnju, a nisam znao da je ona toga dana bila u lovu, smije se Vinko.
– A ja nisam znala da on traži zgodnu mačku s veliki sunčanim naočalama!
Iste godine su se i vjenčali, a svadbe se rado prisjećaju, jer je bila pod zanimljivom parolom.
Imali smo svadbu u takozvanoj SUP-ovoj menzi, na Mažuranićevoj obali. Bili su na svadbi naši prijatelji, prijatelji naših roditelja, a iznad stola za kojim smo sjedili ostala je parola „Proleteri svih zemalja, ujedinite se“, ispričala je Pepana.
A zapravo smo i bili proleteri, kažu uglas.
I tako ovo dvoje ujedinjenih proletera, traju već duže od pedeset godina. Živjelo se u početku skromno, a onda su došla djeca, sin i kćerka, na koje su prenijeli svoju ljubav.
Prvo smo živjeli s mojim roditeljima u vrlo skromnim uvjetima i to je ono što nas veže. Naš prvi Uskrs u braku Vinko uvijek voli spominjati…
Naš prvi Uskrs proslavili smo tako da smo kupili šunku u konzervi i to onu mljevenu, objašnjava on.
Kad smo nakon tri ili četiri godine braka uspjeli na kredit kupiti naš prvi auto, „Fiću“, onda smo svaku večer, dok ga nismo otplatili, jeli jaja na sve moguće načine.
Već sam se bojao da ću početi kukurikati!
A kako funkcioniraju nakon pola stoljeća i je li brak smrt za ljubav i strast ili se ona samo transformira, kažu da je ljubav važna i uvijek prisutna, ali da strast i nije presudna, a da bi brak trajao ljubav mora pratiti međusobno poštovanje i uvažavanje.
Najteže ti je prvih 49 godina, pedeseta godina braka proleti. Sad očekujem da će ovih drugih pedeset biti još lakše. A ljubav? Ma za brak ti je najvažnije uzajamno uvažavanje. Ako jedan drugog uvažava, ne može se doći u konfliktnu situaciju da se stvori povod da bi se uopće razmišljalo o nekakvom razlazu. A svi ljudi su različiti pa i Pepana i ja, a opet povezivalo nas je dosta toga zajedničkog, oboje smo voljeli glumu, čitanje, a Pepana je to i kasnije zadržala, pjevala je u Zori, Carolostadienu, proputovala je s njima cijelu Europu i taj umjetnički štih to nam je bila ta nekakva poveznica, kaže Vinko.
Mi smo 50 godina u braku i svaku večer i svako jutro ako smo zajedno kod kuće, ako netko nije na putu, nikad nije prošao dan da moj muž meni navečer nije rekao: „Laku noć, dušo“ i ja njemu. Ako smo bili i ljuti, a i to se događa u braku, pa ako smo bili i posvađani, nikada nismo preskočili taj „laku noć“ i „dobro jutro“. Uz sve to podizali smo dvoje djece, sina i kćerku, danas imamo četvero prekrasne unučadi i zaista se kroz sve to provlači ljubav jer nikada u razgovorima s njima nismo izostavili rečenicu; Volimo te. Uvijek je ta rečenica među nama prisutna, a i tako se oni ponašaju prema nama. Prošli smo i lijepe i ružne stvari, nevolje pa i bolest.
Također je u braku, napominju, važna i spremnost na kompromis.
Brak ti je uvijek borba mišljenja između dvije osobe. Ako svatko inzistira na svom tu ne može biti sreće, mišljenja je Vinko.
Zato žena uvijek mora popustiti, u pola glasa će Pepana.
Uvijek mora netko popustiti, a taj netko sam najčešće ja i zato nam je brak vrlo uspješan, zadnju je imao Vinko.
Na koncu njih su dvoje čini se pronašli optimalni omjer svega što smatraju važnim u braku, a u velikoj mjeri ipak je to ljubav. Pepana je ispričala kako su prilikom jednog odlaska na Rab, gdje žive od kad su u mirovini, putovali po olujnoj buri.
To je bilo strašno, put koji inače trajektom traje petnaestak minuta, trajao je duže od sat vremena. Bilo me je zaista strah. Pitala sam Vinka što ćemo ako potonemo, hoćemo li se držati za ruke, a on mi je rekao: „Ako potonemo, zapamti da sam te volio cijeli život i da ćemo se na drugom svijetu opet naći, ako postoji“.
I danas jedno drugom tepaju „dušo“, a kad izlaze u šetnju još uvijek se vode za ruke.
Cijeli život smo tako hodali, prvo iz ljubavi, kasnije možda iz navike, a sad naš unuk Ive kaže da me deda vodi za ruku da ne padnem, smije se Pepana.
A i to je na kraju ljubav.
Na kraju ih pitam kad je dvoje ljudi toliko dugo zajedno, je li se dogodilo kroz sve te godine da je pogled po koji put odlutao prema dugoj ženi ili muškarcu.
Ma kako ne bi odlutao. Pa lijepu ženu je divno vidjeti. Tako sam na kraju i Pepanu vidio.
Sve je to normalno. Radila sam u komercijali, puno sam putovala, radila sam uglavnom s muškarcima i nailazila sam na jako zgodne muškarce, što mi je znalo ponekad uljepšati dan, ali nikad nisam pomišljala na nevjeru. A da nismo pogledali i jedan i drugi… Eto, on još i danas pogleda, a kad vidi grudi, poludi.
Ali ispod „petice“ ne gledam. Na „peticu“ sam kalibriran, sa smijehom dodaje Vinko.

Pa sretno Vam Valentinovo!

(kb)

Foto: Dinko Neskusil