Prvi Karlovački

Igor Salopek, specijalizant psihijatrije već kao srednjoškolac je odlučio da će biti psihijatar

05.04.2019

Mozaik

Mislim da s publikom „kliknem“ i zato jer stvarno pazim i trudim se, ma koliko mi to ne ide uvijek najbolje, govoriti prihvatljivim jezikom, a jedan od razloga je možda i u tome što ja to volim raditi

Nedavno se u Gradskoj knjižnici doslovno tražilo mjesto više, a neki nisu uspjeli niti ući u Ilirsku dvoranu gdje su posjetitelji, odnosno uglavnom posjetiteljice sjedile i na podu. Svi su oni, naime željeli čuti predavanje Igora Salopeka, specijalizanta psihijatrije u karlovačkoj bolnici i voditelja Integrativnog centra mentalnog zdravlja. Šalimo se da je stvorio popriličan krug obožavateljica.
On skromno kaže da je to zbog zanimljive i aktualne teme, ali oni koji ga slušaju ipak su mišljenja da je to u velikoj mjeri zasluga predavača, koji na ovaj način razbija predrasude o psihijatriji. S publikom je znao „kliknuti“ već kao dijete, a tome su 33-godišnjem Salopeku pomogli nastupi pred razredom i publikom već u osnovnoj školi.
Mislim da s publikom „kliknem“ i zato jer stvarno pazim i trudim se, ma koliko mi to ne ide uvijek najbolje, govoriti publici prihvatljivim jezikom. Moji slajdovi nikad nemaju tekst, znači isključivo nekakve asocijacije, fotografije, slike i komuniciram s publikom. Jedan od razloga je možda i u tome što ja to volim raditi. Osjećam to kao svoju profesionalnu i ljudsku odgovornost.
Kao srednjoškolac, a kasnije i kao student pokazivao je interes za razne aktivnosti. Primjerice, bio je i član Kinokluba, a jedno je ljeto proveo i kao suradnik u Karlovačkom tjedniku. Sjetio se kako na svom „motoriću“ odrađivao zadatke kao što je razgovor s predsjednikom MO Orlovac. No, unatoč brojnim interesima u trećem razredu Gimnazije je odlučio da želi biti psihijatar.
Prosječni čovjek svoje poimanje ili predrasude uglavnom temelji na nekim filmskim prikazima psihijatrije, ili je to psihijatar u fotelji s pacijentom na kauču ili su pak psihijatrijski odjeli neka sterilna, hladna mjesta , s ne baš ljubaznima liječnicima ili drugim osobljem. Igor kaže da je istina negdje u sredini.
U našem miljeu jako rijetko se ljudi bave psihijatrijom kako to vidimo u američkim filmovima, eventualno u nekom privatnom svijetu, dakle ono s kaučom. Što se tiče onog drugog filmskog prikaza, on je ono što u psihijatriji zovemo stigma, koja dosta negativno djeluje ne samo na psihijatriju kao takvu, nego više na one ljude koji se obraćaju psihijatrima. Ta stigma ih na neki način onemogućuje da se jave pravovremeno, srame se toga, zaobilaze struku i onda to završi puno lošije, nego što bi završilo da su pomoć potražili na vrijeme. Susrećem se puno kolega i ovdje u Karlovcu, Rijeci, na Rabu, Zagrebu i ovaj prikaz se može nazvati ekstremnim izuzetkom, a ne pravilom. No, koliko se sjećam iz Kinokluba, film mora uvijek biti radikalan u prikazu da bi bio zanimljiv.
Dakle nema straha da će pacijente na psihijatriji dočekati sestra Ratched?
Ne, nikako! Baš taj film je razvio antipsihijatrijski pokret, jer je bio globalno popularan. Danas je takvog raspoloženja puno manje nego u to vrijeme kad je eto sniman „Let iznad kukavičjeg gnijezda“.
Salopek se u velikoj mjeri posvetio baš destigmatizaciji psihijatrije pa je vodio nekoliko kampanja tijekom studija u Rijeci, u Karlovcu to nastavlja preko Intregativnog centra mentalnog zdravlja.
Kroz spomenuti Centar Igor Salopek se trudi psihijatriju uvesti u javno zdravstveno djelovanje, odnosno „izvući“ psihijatriju s odjela i približiti je ljudima.
U stručnom smislu izazov mi je razvijati koncept psihijatrije u zajednici. Mi smo prvi u hrvatskoj krenuli s tim modelom i jako sam ponosan kao voditelj projekta. Postoji ono što je institucionalno i ono što je van institucionalno. Kroz ovakav centar mentalnog zdravlja osim ovih predavanja koja mogu biti za širu populaciju, meni su uvijek izazov mladi. S druge strane ogroman je izazov vezan uz ljude starije životne dobi i psihičku problematiku koja iz toga proizlazi, a to su kao prvo demencije. Svaki sat oboli jedna osoba od demencije. Vidim puno mogućnosti u razvoju tog centra kroz tzv. strukturirani program oporavka od psihičkih smetnji koji bi se mogao raditi. To nije zamjena za liječenje u bolnici nego je to nadogradnja. Pokušat ću realizirat ideju savjetovališta za mlade u Karlovcu. To nam jako fali, jedna među stepenica između škole, obitelji, službi, kako bi se mladi ljudi imali kome obratiti, a da nisu nužno psihijatrizirani. Ne moraju ljudi biti odmah uključeni u neku psihijatrijsku skrb, ponekad dobar rad s psihologom ili socijalnim radnikom može napraviti fenomenalne rezultate.
No, osim psihijatrije u zajednici jednako, kako kaže, uživa u radu i u bolnici.
Psihijatrija je moja stručna ljubav, kao što volim predavati i baviti se preventivom, još više volim raditi s konkretnim ljudima, jedan na jedan ili u grupi gdje se bavimo posljedicama, znači psihičkim smetnjama, koje jesu posljedice svega toga. To je ono što mene zaista ispunjava.
Ponekad se svi nađu u situaciji da se problemi s posla pretoče i na obitelj i da se posao „donese kući“. Igor kaže da je do sada uspio postaviti dobar balans i da kad je kod kuće vrijeme koje provodi sa dvogodišnjim sinom ne bude opterećeno njegovim poslom.
To mi se događalo prije, ali s vremenom sam naučio da kad sam doma, onda sam doma 100 posto. Trudim se baviti svojim Lukom i s obitelji, a kad sam na poslu onda se trudim bit isključivo na poslu. Naravno ne može se to striktno odvojit, ali zadovoljan sam kako mi to ide. Znači moguće je, ako sam fokusiram na njega, ako se igramo nešto radimo onda je to to. To je naše vrijeme i vrijeme samo za nas. Jedino još menadžment vremena nisam u potpunosti savladao pa mi je dan nekad prekratak.
Većina roditelja, priznali ili ne, ima drugačije vizije sebe kao roditelja dok to ne postanu, a tada se situacija u potpunosti mijenja. Kako gleda na to budući da je i psihijatar i je li zbog toga bolje pripremljen na roditeljstvo.
Nemoj me to pitati! Postoji ona stara izreka da su u postolara najgore cipele. S druge strane pošto sam duboko u toj psihičkoj priči onda više o svemu razmišljaš. To ti je sindrom studenata medicine, kad počnu učiti o bolestima počnu misliti da oni boluju od svega toga. Tako da o tome svemu razmišljam pogotovo vezano uz dijete. S druge strane sam presretan koliko je on predivno malo biće i koliko god, kad nisi roditelj ne znaš kako je i ne može nitko percipirati kako biti roditelj dok to ne postaneš. Vidiš koliko ti to jako promijeni život i sve ono što je ti je bilo normalno do tada odjednom postaje sporedno, a dijete ti postane prioritetno. Stvari se jako promijene, ali ne na loše. Iskreno je teško biti roditelj, ali s druge strane jako oplemenjuje. Uz to oplemenjivanje je daleko ljepše u životu. 

Foto: Dinko Neskusil