Prvi Karlovački

Dr. Marija Spajić: Najsretnija sam kada naizgled neizlječivo dijete potpuno ozdravi

05.01.2019

Karlovac

Očekujem da u 2019. ostanemo ljudski očuvani, da svi budemo zdravi te da i dalje možemo raditi u punom opsegu

Prema nedavno objavljenom izboru pacijenata Internet portala Najdoktor.com u karlovačkoj Općoj bolnici ponovno mogu biti ponosni budući da je još jednom upravo u ovoj bolnici dvoje liječnika izabrano, prema mišljenju pacijenata, za najbolje. Jedna od njih je dr. Marija Spajić, voditeljica Dječjeg odjela koja je izabrana među najbolje pedijatre u Hrvatskoj. Bio je to povod i za razgovor s njom te komentar samog izbora.

Priznanja uvijek gode i prije svega zahvaljujem svima koji su se izrazili pohvalno o meni i o mome radu, zahvaljujem im na njihovom vremenu koje su izdvojili da bi dali svoju ocjenu. Ipak me to podsjeti i na činjenicu da sam i sama pacijent, da sam imala divnih osobnih iskustava, a nisam ih prijavila. Što time želim reći?
Puno je kvalitetnih, dapače vrsnih liječnika, ali nismo svi od javnih komentara tako da dobar broj zaslužnih ostane u sjeni. Čini mi se da smo počesto prozivani s negativnim konotacijama, a ipak moramo iskreno priznati da sustav usprkos svim teškoćama funkcionira.

•U karlovačkoj bolnici radite od 2000. godine. Kakvo ste stanje zatekli na Odjelu, posebice kada biste ga usporedili s trenutnom situacijom?

Da točno, 6. studenog sam stekla “punoljetnost” u Karlovcu, odnosno u OB Karlovac. To je bilo još poratno vrijeme i to se snažno osjećalo.
Tada je cijela jedna generacija vrsnih pedijatara umirovljena, a novi se nisu mogli stvoriti preko noći. Nije to bila kriva politika planiranja! Neki su otišli iz Hrvatske početkom rata, a jedan dobar broj je otišao u primarnu pedijatrijsku praksu. Jedan kolega se teško razbolio, bolestan je radio i prerano nas napustio.
Ali istina je da je velik teret bio na onima koji su tada radili. U tadašnju Službu za dječje bolesti dolazim kao treći pedijatar. Ritam rada je bio udarnički. Teško je bilo, uistinu. Imali smo razumijevanje svih bolničkih uprava. Dovodili smo pedijatre iz Zagreba na ispomoć, zapošljavali gotove pedijatre koji su nam se javili. Ujedno su nam odobrene i tražene specijalizacije koje su i realizirane. Dobili smo izvrsne mlade ljude na kojima planiramo budućnost našeg odjela.
Uvijek je u Karlovcu postojala velika fluktuacija obrazovanog kadra, ali sada se pojavilo jedno novo, za dobar broj stručnjaka atraktivno, tržište rada – Europska unija. Možda je ekonomski faktor važan, ali nije jedini razlog odlaska. Mladi ljudi žele promjenu, u nadi da će biti na bolje. Pozorno pratim ta događanja jer u postojećim okolnostima neće se smanjiti, a kamoli stati. I nama je jedna kolegica najavila odlazak i naravno da nam nedostaje, a sad je na produženom porodiljnom dopustu.

•Imate li dovoljan broj stručnog osoblja; kakvo je stanje s liječnicima odnosno medicinskim sestrama na Vašem odjelu?

Trenutno još imamo dovoljan broj pedijatara, ali bliži se mirovina dvjema kolegicama i potrebno je hitno zanavljanje kadra. Jedna kolegica je već na specijalizaciji, a drugu specijalizaciju tek trebamo realizirati.
Što se tiče sestrinskog kadra, za bolesnu djecu nikad nema dovoljno ruku, ali postoje normativi za sestre i njih se moramo držati.

•Prije izvjesnog vremena Vaš Odjel je preuređen, imate li dovoljan broj kreveta i kakvi su uopće materijalni uvjeti rada?

Da, naš Odjel je kompletno preuređen, funkcionalan je i lijep. Broj akutnih kreveta se smanjuje kao u cijelom razvijenom svijetu. To je trend koji je rezultat bolje zdravstvene prosvjećenosti, bolje primarne zdravstvene zaštite i općenito višeg standarda. Danas je naglasak na ambulantnom liječenju gdje god i kad god je to moguće, putem tzv. Dnevnih bolnica s čime ste sigurno upoznati. Što se tiče prostora, njega djeci nikad nije dovoljno, a kamoli previše, ali postojeći je zadovoljavajući.

•Što očekujete u 2019. godini?

Očekujem da ostanemo ljudski očuvani, da svi budemo zdravi, da i dalje možemo raditi u punom opsegu. Očekujem još novih pretraga koje neće zahtijevati velika ulaganja, a olakšat će našoj djeci i roditeljima put kroz bolest.
Očekujem kontinuitet edukacije svih nas. Svi trebamo neprestano učiti i usavršavati se. Očekujem da će to naši pacijenti osjetiti, a roditelji prepoznati.

•Kakva je suradnja s ostalim liječnicima specijalistima te onima izvan bolničkog sustava, budući da djeca nisu samo pacijenti pedijatrije?

-Suradnja uvijek ovisi o konkretnoj osobi, pojedincu, a uprava odnosno sustav mora biti korektiv. Uprava je učinila konkretne i konstruktivne korake, skupila nas na razgovore i dogovore; da definiramo svačije obveze i ovlasti. Djeca zahtijevaju sve specijalnosti i potrebno je još ponegdje poboljšati spremnost za rad s djecom.

•Bolesna djeca zahtijevaju poseban pristup u liječenju. Kao što je poznato uz bolesne dijete uvijek je i roditelj. Je li zbog toga posao pedijatra u odnosu na ostale liječnike lakši ili teži?

-Istina je. Uz dijete je uvijek odrasla osoba, najčešće roditelj. Tako je jedino ispravno i moguće raditi. Roditelj je ključna osoba za dijete, emotivno, odgojno, moralno, zdravstveno. Većina roditelja je konstruktivna, a kad nisu – onda je najčešće u pitanju strah za dijete, za njegov život i zdravlje. Netko si naprosto ne može pomoći, ponekad tu svoju frustraciju prazne na sestrama koje su prvi kontakt.
Ali i u zdravstvenom sustavu su samo ljudi. Netko se može nositi s tim, a netko vrlo teško. Bilo bi lijepo kad bi uvijek sve teklo idealno, ali to u životu naprosto nije moguće. Osobno oduvijek mislim da je roditelju mjesto uz bolesno dijete, što je sada Bogu hvala i moguće. Roditelj treba biti aktivno uključen u njegu, hranjenje i liječenje djeteta, ali mora postojati uzajamno povjerenje i poštivanje dostojanstva svih. Ukoliko nema povjerenja stvara se za sve frustrirajući odnos i to nikako nije dobro za bolesno dijete.

•Kako biste ocijenili hrvatski zdravstveni sustav, te što bi trebalo mijenjati prema Vašem mišljenju?

-Prvo moram reći, naš zdravstveni sustav funkcionira. Divno je kad imate dostupnu zdravstvenu zaštitu. No, kao svaki i zdravstveni sustav je sastavljen iz mnogo karika, odnosno komponenti. Svaka karika mora biti ispravna i funkcionalna da sustav bude očuvan i jak. To je skupo i zahtjevno. Ja ću reći rečenicu koju su izgovarali moji kolege i pred sto godina u svom vremenu. Današnja medicina brzo napreduje. Napredak se danas odnosi na tehnička postignuća, kao što su dijagnostički i terapijski uređaji, na imunologiju, farmakologiju… Sve to zahtijeva velika sredstva, a konačni rezultat plaća korisnik. Liječenje postaje sve skuplje, svi želimo najbolje za sebe i svoje, a naravno mi liječnici za svoje pacijente. Nitko to ne želi osporiti, ali mora postojati racionalizacija da bi sustav ostao održiv. Naravno da je to vrlo nepopularno, ali opet vjerujem da će se naći ekonomski i medicinski umovi koji će iznaći modus. Ali uvijek čovjek treba poći od sebe, raditi najbolje što može i umije, usavršavati se u radu i na taj način sam postaje dragocjena karika sustava. O konkretnim mjerama ne bih jer za to morate imati stručnu ekonomsku izobrazbu. To prepuštam visokoprofiliranim stručnjacima.

•Zasigurno ste se u svojoj praksi susretali s nizom kako dobrih tako i loših situacija. Kada Vam je bilo najteže, odnosno kada ste bili najsretniji?

-S obzirom da dugo radim, pamtim mnoge situacije. Najsretnija sam kada naizgled neizlječivo dijete potpuno ozdravi. Teške su sve situacije kada roditeljima treba saopćiti da je njihovo dijete teško bolesno. Najradije bih ih zagrlila i plakala s njima, ali moram im ukazati na zraku Sunca koja uvijek hvala dragom Bogu postoji i u njoj naći čitavo Sunce. Najbolnije je ipak kad dijete umre, a nažalost nekima ni današnja medicina ne može pomoći.
Nije često, ali je beskrajno tužno. Sve ih pamtim i u srcu nosim. Sigurna sam da su svi oni anđeli! (m.m.)

Foto: Igor Čepurkovski