Prvi Karlovački

Bruno Šlat novo je lice na karlovačkoj glazbenoj sceni

05.01.2019

Mozaik

U pripremi je album koji će biti prava retro poslastica

Dvadesetogodišnji karlovački kantautor Bruno Šlat gradi prepoznatljiv glazbeni stil koji ga čini sve utjecajnijim mladim umjetnikom ne samo na alternativnoj već i pop sceni. Njegova duboka emotivna proživljavanja, stavovi i shvaćanja svijeta oko sebe pretočeni u pjesme pod utjecajem eminentnih imena poput Boba Dylana i velikana britanske pop i rock scene. Bruni je kvaliteta na prvom mjestu stoga ne žuri s hiperprodukcijom već pametno odabire materijal za svoj prvi LP.
Samozatajni student povijesti i filozofije svira pod umjetničkim imenom Ichabod jer tako publici na simboličan način predstavlja i drugačijeg Brunu kojega morate polako otkrivati.
Tekstove piše na engleskom, no najčešće se kroz njegovu glazbu provlače karlovački motivi jer kako kaže, Karlovac ga inspirira, obožava svoj grad i ističe kako će zauvijek ostati vezan za ovo mjesto koje ga fascinira u svim njegovim epohama. Što nam je sve Bruno imao za reći, pročitajte u nastavku.
•Uspoređivali su te do sada s nekolicinom glazbenika, ali i nekoliko glazbenih pravaca poput američkog folka, rocka ’60-ih, indie rocka i sl. Kako bi ti definirao svoju glazbu?
-Definirao bih je kao pop glazbu. Sve što ima strofu i refren je pop. Može se to raščlaniti na još podžanrova, ali je definitivno pop u svom središtu, odnosno kosturu.
Rekao bih da utjecaj postoji, ali od svega navedenog ipak je u mojoj glazbi najzastupljenija “britanska invazija”. Dosta sam pod utjecajem Beatlesa, Kingsa i grupe The Who. Devedesetih je bio revival sixties glazbe pa sam dosta slušao bendove iz tih godina koji su stvarali pod utjecajem glazbenika iz šezdesetih. Kako bi se žargonski reklo, “furali” su se na iste bendove na koje se ja “furam” sada.
•Rekla bih da nisi jedini mladi glazbenik koji oživljava glazbu nekih davnih vremena. U posljednje je vrijeme svoj veliki uzlet doživio i bend Greta Van Fleet koji sviraju gotovo identičnu glazbu kao Led Zeppelin. Misliš li da se otvorio prostor za renesansu zvuka zlatnog doba rocka? No, tanka je granica između kopije i glazbe pod utjecajem nekoga. Kako to doživljavaš?
-Oni se komotno mogu nazvati i Led Zeppelin tribute bend. Uzeli su drugo ime, napisali druge riječi pjesama, ali rade po istoj glazbenoj matrici. Glazba im je identična. Čak je i vokal gotovo identičan Robertu Plantu. Ja bih to nazvao padom originalnosti. Njihova glazba može doprijeti do publike koja smatra da se u glazbenom svijetu ništa revolucionarno nije dogodilo nakon Led Zeppelina, a bilo je svega. Kada kažemo da je neki izvođač pod utjecajem nekog glazbenog pravca ili benda, onda u tim novim pjesmama čujemo neke elemente koji su nam poznati ranije i pomiješani su s originalnim elementima novog glazbenika. Kopija je kada nema ništa svoje, drugačije i prepoznatljivo.
•Znači kod tebe sa sigurnošću možemo reći da nisi kopija.
-Trudim se biti svoj. A i oni imaju dovoljno novca da sviraju na analognoj opremi, produkcija nastoji što više približiti njihov zvuk autentičnom Zeppelinu, a ja snimam na suvremenoj opremi, na onome što mi je dostupno i to nikada ne može zvučati isto kao prije četrdeset ili pedeset godina.
•Tvoja dva singla su vani. Jesi li zadovoljan kako su “ispali”? Što planiraš dalje?
-Treći singl sam također snimio, ali još nije objavljen. Prvi se zove Never Alone, drugi We Could’ve Had a Better Time. Ponosan sam na te stvari, fine su. Pazim da na LP koji ću izdati sve bude stilski ujednačeno. Bit će to retro priča. Psihodelični štih se provlači kroz te pjesme s prizvukom britanskog rocka. Sve u jednom, i moderna i stara priča. Soks mi je izdavač, imamo sličan senzibilitet i trudimo se da to što ide van, bude uistinu dobro. LP koji ćemo izdati osmisli smo kao radijsku emisiju i nakon svake pjesme će biti jingle. Uglavnom, pripremamo nešto zanimljivo i kreativno.
•Jeste li slali negdje te singlove? Mogu li se čuti na radiju?
-Vrtio ih je Radio 101 i Radio Student. U emisiji Cener Radija 101 je nekoliko tjedana bila na prvom mjestu.
•Kako izgleda proces nastajanja tvoje glazbe?
-Čekam da mi dođe inspiracija, nemam vrijeme kada sjednem i pišem. Kada nemam inspiracije onda ne ispadne baš dobro. Bolje da onda uopće ne radim.
Pišem sam glazbu i tekstove. Jednako ozbiljno mogu napisati tekst o tome kako se osjećam kod kuće dok razmišljam o životu ili na maturalnoj večeri. To sam baš zadnje pisao – o maturalnoj večeri, o naručivanju hrane zapravo. Snimamo u dnevnoj sobi kod Soksa pa nije isproducirano do neprepoznatljivosti i ima taj kućni prizvuk. To mi se zapravo sviđa.
•Prvo radiš glazbu pa tekst ili obrnuto?
-Kako kad, ali najzdraviji proces nastajanja je kada radim paralelno i onda se najbolje uklope svi segmenti. Ali to je u idealnom slučaju, obično više volim raditi kada imam glazbu pa na to slažem tekst.
•Zašto pišeš isključivo na engleskom? Tako se lakše izražavaš?
-Ne mogu reći da razmišljam na engleskom. Ponekad se namučim, ali draže mi je pisati na tom jeziku. Možda sam kukavica pa se tako osjećam sigurnije kad ne pišem na materinjem jeziku. Osjećao bih se ogoljenije da napišem i izvodim pjesmu na hrvatskom.
•Tko ti je publika?
-Uglavnom prijatelji i ljudi koji prate nezavisnu scenu.
•Gdje si do sada imao nastupe?
-Najviše svirki brojim u Karlovcu i Zagrebu, ali u posljednjih nekoliko mjeseci sam svirao u Beogradu, Crnoj Gori i Istri. Na tim nastupima bili su ljudi koji znaju prepoznati kvalitetu i zanima ih glazba. Puno istražuju pa mi je bila čast svirati pred takvom publikom. A i lijepo je znati da se povezuje nezavisna scena. Nisam puno proputovao, ali kada si glazbenik u počecima, luksuz je minimalan. Nekada bude naporno, ali osjećaj je odličan na pozornici. Dođeš u Budvu nakon 12 sati vožnje i sviraš ljudima za koje nisi ni znao da uopće postoje. To je fantastično.
•Kako si došao tamo? Odnosno kako je došlo do tvojih nastupa koje si sada spomenuo? kako su organizatori čuli za tebe?
Stavljao sam svoje pjesme u jednu Facebook grupu koja okuplja ljubitelje i poznavatelje glazbe, tamo su me primijetili još prije nekoliko godina, ali su me čuvali da malo odrastem i pozvali me da sviram.

•Kada si spomenuo nezavisnu scenu, možeš li se osvrnuti na karlovačku? Misliš da je ta scena sve snažnija, da se “kuhaju” dobri albumi, planiraju nastupi ili je ranije bilo mnogo bolje, više se stvaralo i više sviralo?
-Definitivno je prije ta scena u Karlovcu bila snažnija. Sada mi tek dva do tri benda padaju na pamet koji stvaraju svoju glazbu i koja je uistinu dobra. Sjećam se vremena kada su svirali Zeus Faber, Carl Hunter, Miki i srebrni miševi, Vivivian Girls i sl. I u odnosu na to doba, sada je radikalno lošije. Jasno je da se neki bendovi ili pojedini karlovački izvođači sada odlučuju za gažerske svirke i to je način preživljavanja. Ja sam sebi rekao da nikada neću u gažere, ali tko zna kuda će me i kako život nositi. Sada je lako to reći s dvadeset godina i krovom nad glavom. (dlj)